Može gore

Sve više radije igram LOL nego što izlazim i komuniciram s ljudima. Nije više ni pitanje moje asocijalne prirode, koliko jednostavno da mi je zlo od priče o redukcijama vode, vremenu, minusima (zamisli zima pa hladno, gdje to ima u vražiju mater...) i ostalim trivijalnim temama. To su gluposti o kojima se priča, a nemam s kim oplakati gašenje jazz festivala poslije 22 godine održavanja. Razloge ne moraju ni pisati, razlozi su jasni. Ne zaslužuje ovaj grad internacionalni kulturni festival. Ne njeguje svoje vrijednosti. Dok se jazz fest gasi, plakati o džiberskim turbo folk muzičkim spektaklima neprestano niču. Sve više i sve češće. I ne, ne kažem da je moje pravo diktirati šta je dobro, šta loše, ko bi i kako smio i za čije finansije svirati u Sarajevu, ali stvara se monopol, ponestaju opcije za nas alternativnu (očigledno) manjinu. 

Teško je kada za bilo šta što nije korida, narodno veselje, turbo folk i sijelo, čovjek mora prebaciti preko granice. Teško je kada za projekte i muzeje koje cijeli svijet vidi kao nešto pozitivno, u Sarajevu nema mjesta ni podrške. Teško je kada više nema ni apela, ni kritika, ni neuspjelih peticija, ni vriska, a ni vapaja, čak ni onog tihog za sebe.

Tužna sam. Srljamo nepovratno u mračno doba, gdje većina dominira kako javnom domenom u smislu diktiranja ko i kakva prava ima, kako se smije opredjeliti, šta reći javno, a šta ne, tako i u privatnom, time što onemogućava i uništava sve što nije na volju većine. Koja je pri tom uskogrudna i opterećena čudnim nekim vrijednostima.

Tužna sam. Stvarno. Slomljenog srca. I zato radije igram LOL, nego da pričam s ljudima.

Comments

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

Proces donošenja velikih životnih odluka