Proces donošenja velikih životnih odluka

Kod mene se ovaj proces bazira na tome da donesem odluku i onda šest mjeseci sjedim na njoj i kiselim je i najčešće na kraju uradim suprotno od toga kako sam odlučila, jer shvatim da sam sad pametnija i da veze nisam imala šta hoću prije šest mjeseci. Kad god sam djelovala po instinktu, ili bih od straha da sam se zajebala, na kraju zajebala, ili bi odluka sama po sebi bila takva da me zajebe. Nekako su rijetki momenti da sam velike životne odluke donijela po instinktu i uradila ispravno.

Valjda sam zato strašno skeptično govno, ili se to kulturno kaže - cinik, kad god vidim da drugi ljudi srljajući donesu neku krupnu odluku. Po tom pitanju su mi najbolja brzopotezna vjenčanja. Nije da je nemoguće naći pravu osobu, zaprositi i udati/oženiti se u roku od šest mjeseci i da to bude najbolja stvar koja se nekome desila u životu, ali ja nešto sumnjam da su takvi scenariji realni. Pretpostavljam da se ljudi prije ili kasnije pokaju. Isto je i s vjenčanjima jer je ona ostala trudna, pa šta smo drugo mogli. Takvo jedno sam imala u porodici nedavno i mislim da je to najveći živući eksperiment u mojoj blizini. Na šta će izaći, niko živ ne zna.

A možda je samo u pitanju alergijska reakcija koju imam kad god se susretnem s (tuđim) vjenčanjem, ili uopšte filozofskim aspektom i potrebom za brakom.

Sjedim danas i kontam... da li se nekada mladići u svojim kasnim dvadesetim pitaju šta nije uredu sa mnom, šta ja čekam kada gledaju slike s vjenčanja svojih prijatelja? Ili samo žene tako programiramo?

Comments

  1. trebaš pogledat married at first sight. australsku verziju ako je moguće. da vidiš kako brakovi uspiju savršeno, a na slijepo :D

    ja sam što se odluka tiče, ekstremna. ili odlučujem u nedogled. ili odlučim odmah i kajem se.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

O udomljavanju, nastavak