O smrti jednog profesora

Prvi put da je neko umro, a da sam tu osobu lično znala, bilo je par profesora s fakulteta. Jedan od njih je umro za vrijeme predavanja i priču su mi prenijeli, rekla bih previše opisno i slikovito. 

Sjećam se i danas te scene i prepričavanja smrti profesora Drage. 

Išle smo na kafu u pauzi od predavanja. Bio je kasni maj. Sunčano vrijeme. Puhao je lagani vjetrić. Ona je počela s prepričavajem. - Bio je u odijelu, izgledao je sasvim dobro i pun života. - Odmahnula je glavom. - Sjedio je za katedrom i držao predavanje. Niko od nas nije ni pomislio da s njim nešto nije uredu. U jednom momentu je pričao, u drugom momentu je umro. - Mahnula je rukama u desnu, a onda u lijevu stranu. Na desnoj je strani bio još uvijek živ, na lijevoj je umro. - Glava mu je pala preko lijevog ramena, usta se otvorila i ispao mu je jezik. - Na šta je moja tadašnja dobra prijateljica odigrala scenu padanja njegove glave i uranjanja u lijevo rame, ispružila je ruke široko ispred sebe i okrenula dlanove prema nebu. Zatvorila je oči, a otvorila usta i isplazila jezik. Ostala je tako nepomična koji sekund, a zatim je otvorila oči i vratila se u svoje živo tijelo. 
Ja sam već tad sjedila na pločniku i brisala suze s lica. Suze smijeha. Ona me je mrtva ozbiljna pogledala i upitala, a što se ja smijem. Probala sam doći sebi i pitala je - dobro je li se iko sjetio da pozove Hitnu? 

Ispostavilo se da nikome nije bilo jasno odmah šta se desilo. Neki su plakali, neki vrištali. Hitnu je pozvao profesor iz susjednog kabineta. Profesor Drago je umro od srčanog udara, zaista istog momenta, tu na stolici, za katedrom.




Ne znam koliko je grozno i morbidno, ali i dan danas, sjetim se ponekad tog njenog lica i držanja tijela, dok glumi našeg mrtvog profesora Dragu i počnem se koceniti od smijeha, a suze same krenu...

Comments

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj