Tajna crvene manikure

Pogledala je na sat nervozno, lupkajući dugim noktima desne ruke od stol. Promeškoljila se nakratko. Popravila je korzet, a zatim i ustala te hitro prišla velikom ogledalu na sredini hodnika. Zagledala je sebe neko vrijeme. Svezane kose u rep, zamahnula je glavom iz lijeve u desnu stranu i nasmijala se prizoru u ogledalu. Duga smeđa kosa se njihala u suprotnom smjeru od kretnje male okrugle glave. Imala je krupne tamne oči, oivičene crnim tušem. Napućila je usne da provjeri da li je crveni ruž na svom mjestu. Prstom je ovlaš popravila nepostojeću grešku uz donji rub usne. Tek da kao još nešto doradi na, inače, besprijekornoj šminci. Oko vrata je nosila kratku srebrenu ogrlicu, malo težu, ali ne toliko upadljivo. Tek da uokviri vrat i izloženi dio tijela koji se spuštao vijudajući u čipkani crni korzet, sa kožnim rubovima oko struka. Bio je uzak, svezan propisno da bude što uži, ali nije se osjećala neugodno. Upravo suprotno, osjećala se kao da je rođena s njim. Ispod korzeta su se spuštale još uže crne kožne hlače i na kraju su slijedile visoke crne špic petice, s crvenom potplatom. Vježbala je jogu svaki dan već godinama i vidjelo se. Odjeća je pristajala i naglašavala vitko tijelo, s čvrstom i oblom zadnjicom. Začulo se zvono.

Okrenula se na peti i prišla bliže vratima. Kroz rupicu špijunke ugledala je poznato lice. Nosio je crvene makove. Otvorila je vrata i ne gledajući u njega oštrim umjerenim tonom izustila - kasniš. Nije ga registrovala pogledom, ni njega ni makove. Okrenula se ponovo na peti, njišući se u nekom samo njoj znanom ritmu. Odmicala je sve dalje od vrata, a zatim dala znak rukom da uđe. 

Strpljivo je stajao, uzbuđen i izbezumljen, kao svaki put kad se nalaze. Da li radi njenog izgleda, da li radi glasa, radi tona kojim mu se obraćala, ili hladnoće i mirnoće kojom je odisao svaki njezin pokret? Nije znao odgovoriti. Mogao je samo da udiše kratkim ritmičnim uzdasima, u pokušaju da smiri napad adrenalina, i stabilizuje zvonjavu u ušima, i da se svim snagama fokusira na svaku kretnju, svaki miris, i svaki dodir koji bi mu ponudila. Upijao je sve. A poslije bi se prisjećao tog svakog i najmanjeg detalja, sve dok ne bi došlo vrijeme da se ponovo vide. Uvijek bi došao makar deset minuta ranije nego što je dogovoreno. Onda bi još pet minuta stajao pred ulazom, prije nego što bi se uputio ka njenim vratima. Stajao je uspravno u svoj svojoj visini i jačini. Izgledao je izgubljeno, kao da dolazi po prvi put. Čekao je njen znak, da uđe.

Viđali su se rijetko, bar ako se njega pita, ali njega nikad nije pitala. Rendezvous je bio kad to ona odredi, gdje odredi i na dužinu koja njoj odgovara. Nikada nije znao šta ga konkretno čeka u narednom susretu. To ga je dodatno činilo ovisnim. Ponekad bi se usudio da pita, ali ne bi dobio odgovor, samo je mogao dobiti kaznu što se drznuo na takvo nešto. - Neću ti dati intro. Kad dođeš saznat ćeš kakvi su tvoji zadaci i koje su moje naredbe. A do tada tvoje je da budeš strpljiv i poslušan. Nemaš discipline! Jednostovano nemaš ni zrna discipline! Kako da napredujem s tobom kad si takav? Izvinjenje radi njegove nestrpljivosti je bilo očekivano i obavezno, mada nije mjenjalo apsolutno ništa. Nikada nije bio bliže tome da je osvoji i omekša. To je bila čar, koja ga je razoružavala. 

Sve što je dalje uslijedilo, nalikovalo je na određeni ritual. U tišini bi se izuo, zatim svukao jaknu, otkopčao košulju i hlače, te sve uredno složio u plastičnu kesu koja je stajala pored vrata. Na kraju je svukao bokserice, još jednom udahnuo i pogledao u stranu. Dočekalo ga je ogledalo, njegov goli odraz i puni osjećaj za situaciju u kojoj se nalazio. Nečujno je prošetao do trpezarije, uzeo plavu duguljastu vazu, odvrnuo slavinu u kuhinji, nasuo vodu, te posložio makove po visini u krug. Stavio je ih na trpezarijski sto pored prozora i usmjerio u pravcu sunca. Za sve to vrijeme, nije se čuo nikakav zvuk i pomislio je da sve sanja, da ništa od toga nije stvarno. On nije tu, nije go, nije podređen njoj, ne čeka svoje zadatke. Nje nema, ni nje ni njenih krupnih očiju. Nema njenog glasa, ni dodira koji je obožavao osjetiti na koži. Stresao se, što od hladnoće, što od tih misli.

- Hoćeš li se pojaviti konačno? Trebam li pisati pozivnicu? Ili te ne zanima šta sam ti danas priredila? 
- Dolazim Gospodarice. Izvinite što ste čekali. Želim da znam. Kako mogu da Vas služim danas?
- Vidi sklave ove nokte. Pa to je nečuveno! Nisam stigla nalakirati nokte tri dana! Toliko sam posla imala. Ništa ne stižem. Zato si ti tu. Danas je tvoj zadatak da moja manikura bude savršena. 

Stajao je na ulazu u sobu i gledao duge uredne nenalakirane nokte. I dalje mu je bilo prilično hladno. Ali stvari su krenule i njegova uloga je postala tečna. Nije više bio Mirza, lični bankar. Sad je sklave, lični rob Gospodarice. Bio je presretan kada ga je odabrala, nakon dana i dana dopisivanja, večeri uz vino i jela koja je za nju kuhao, nakon tolike potrage za onim što je falilo u svakoj prethodnoj vezi koju je imao. Put se činio dalek i pomalo tuđi. Sad je već sve postalo tako uigrano i fluidno, da se činilo kao da oduvijek služi njoj i njenim potrebama. 

Od umiljatog glasa kojim je opisivala svoje nedaće radi nenalakiranih noktiju, ponovo je prešla na svoj umjereno oštri ton naglašene distance između Gospodarice i njenog roba. - Na koljena sklave!
Poslušno se spustio na bosa koljena. Osjetio je hladni lakirani parket. Makar ovaj put nije na grubom rutavom tepihu ili lego kockicama. To je već bila zaista tortura, s velikim T. 
Otišla je do drugog dijela sobe uz prozor i iz ormara izvadila gag - kuglu za usta. Kada se okrenula prema njemu, ugledao je šta slijedi. Udahnuo duboko. Opet je osjetio nalet adrenalina. - Ispravi se! Otvori usta. Pogledaj me! Otvori, fino i jako. Tako. Dobri sklave.
Kopčala je gag, a kad je završila, ponovo je odmakla do istog ormara i iz druge ladice izvadila crni kožni bič. Okrenula se ponovo prema njemu i ostala tu neko vrijeme. Kao da se premišlja da li će ga odmah upotrijebiti ili ne. Treptao je češće nego inače. Skupljala mu se pljuvačka u ustima, što od uzbuđenja, što od gaga i nastojao je progutati i knedlu sa njom. Za one koji ne znaju, udarac kožnim bičem boli. Zaista boli. Ostavi fini masni crveni trag na goloj koži, kojeg osjetiš i par dana poslije. Razmišljao je o tom bolu i pitao se gdje će ga osjetiti.

Konačno je odlučila i sjela na smeđi udobni kauč preko puta njega. - Dopuži sklave. Sad ćeš dobiti zadatak. - Puzao je na koljenima, s rukama spuštenim uz tijelo, ne skidajući pogled s njene ruke i biča. Kada je dopuzao, pomilovala ga je po glavi. Uvio je glavu u pravcu pokreta ruke. - Slušaj sklave, sad ću uzeti da čitam knjigu, a ti ćeš mi lijepo nalakirati nokte. Kad kažem lijepo i mislim zaista lijepo i uredno. Neću neki haos na ruci, koji moram prepravljati nakon tebe. Valjda si u stanju bojiti u okviru linija. Jesi li... sklave, jesi li kao mali bojio u okviru linija? - Klimao je glavom potvrdno. - Ok, onda nemaš brige. Međutim, ukoliko primjetim da si prešao s nokta i pokvario moju manikuru, dobit ćeš bičem po jagodicama prstiju. Jesmo se razumjeli? - Opet je potvrdno klimnuo glavom. - Super, dakle sve ti je jasno. 

Zatim se zavalila u komfor smeđeg kauča, uzela knjigu u lijevu ruku, njemu pružila desnu i pokazala očima na stol pored njih. Tu ga je čekao crveni lak boje krvi, boje crvenih jagodica prstiju koje će boljeti sutra dan i podsjetiti da možda i ne zna tako dobro bojiti u okviru linija.



Comments

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju