Mi ljudi: šta znamo jedni o drugima?

Asistirala je u savjetovalištu za psihološku pomoć osobama oboljelim od raka. Nije to bio posao, više volontiranje. Krajem mjeseca bi dobila naknadu za topli obrok, jer su joj rekli da čovjek može raditi i da mu se ne plati, ali da ne može raditi ako je gladan. Poslom se nije ni bavila radi finansija. Naravno, ne može se tvrditi da ne bi voljela plaću normalnog radnika, ali joj je bilo jasno da nema izbora. U tom smislu 184 marke za topli obrok su bili dovoljni da makar plati prevoz i kupi pokoju knjigu svakog mjeseca. Živjela je kod roditelja i u suštini od njih primala plaću svakog mjeseca, ili barem ono koliko su joj mogli dati da pokrije neke osnovne mjesečne troškove.
Svakog jutra, u pola osam, ulazila je u isti autobus, istog broja i s istim smjerom. Vidjela bi istog vozača, istog konduktera za naplatu karata, ista lica koja su djelila njenu sudbinu - da u pola osam ujutro moraju koristiti usluge tog autobusa. U tih nekih dvadeset minuta, koliko je trajala njena vožnja, razmišljala bi o svim tim licima. 

Vozač je bio srednjih godina. Uvijek uredan, redovno ošišan i obrijan. Kulturno bi pozdravio sve putnike i uputio ih na kupovinu karte. Imao je oko 30-35 godina. Uvijek u radnom odijelu, koje se sastojalo od bijele košulje, koja mu je bila malo uska oko struka, propisno svezane crne kravate oko vrata i teget hlača, koje je pridržavao kaiš. Da li je i kaiš bio dio odijela? To je bilo dobro pitanje. Nije se činilo da bi te hlače spale, bez discipline kaiša da ih koriguje kada zatreba. Imao je prijatno lice, pepeljastu kosu, plave oči pitomog pogleda. Mimo vanjštine, ona više ništa nije znala o njihovom stalnom vozaču. Vozaču autobusa od pola osam ujutro, koji je išao njenim pravcem. Mogla je pretpostaviti da ima veću šansu da oboli od tromboze u nogama, radi posla kojim se bavi. Također, problemi s kičmom. Taj stomačić koji se formirao i od kojeg je košulja uska. Sve problemi duževremenskog sjedenja. Ali opet, šta je ona znala o vozaču? Je li uvijek želio biti vozač? Je li to nešto što mu je otac ili majka sredila da radi, da preživi i prehrani porodicu? Je li imao porodicu? Nije se mogla sjetiti prstena na ruci, ali opet... simboli i vanjštine. Prsten kao znak porodice. A gdje su sva nepriznata djeca? Očevi koji ni ne znaju koliko njihovih sinova ili kćeri spava pod istim nebom. Šta je znala o vozaču, osim da već šest mjeseci, koliko ona svako jutro ide tim autobusom, on istovremeno vozi taj autobus. Da li je nekad vozio neke druge autobuse? Da li je putovao svakog dana na novo mjesto? Novi grad? Novu državu? Šta zna o njegovoj ličnosti, motivima, strahovima, ljubavima, mržnji i da li je ima? Da li je njihov, uvijek nasmijani, kulturni vozač, bio sposoban da mrzi nekoga. Onako iz dna duše, kako narod kaže. Činilo se da nije. Opet ta vanjština, vanjština. 
Sudimo o ljudima na osnovu sklada njihovog lica, simetrije lijeve i desne strane, dužine i boje kose, boje njihove kože, na osnovu tijela i građe, seksipila visine, širine, načina na koji se kreću, kako dišu, da li mljackaju dok žvaču, kako mirišu ili smrde, da li imaju sve zube i jesu li svi u jednoj ravni, da li su im oči iste boje, a nos... Nos je tek svoja priča. Da li je velik, mali, grbav, imali pjege, ili druge izrasline. Vještica, vještica. Svaka žena koja se rodila s nesrećom da ima nos klasične Diznijeve vještice. A možda je divna osoba, a možda nije baš zato što je drugi cijeli život vide kao, ništa manje ili ništa više, nego vješticu. Koliko naše viđenje tuđe vanjštine utiče na karakter druge osobe? 

To je podsjeti na pacijenticu odjela na kojem je volontirala. Djevojka u sredini dvadesetih. Rak pluća, a ne puši i nikada nije uvukla dim cigare. Stalno se zafrkava o tome, ali kakav je i koliki bol iza toga? I ona je na odjelu šest mjeseci. Prije toga je bila studentica ekonomije. Trebala je započeti raditi kada je prvi put posjetila doktora. Onda su uslijedile brojne posjete doktorima, pa terapije i život je pauziran. Primljena je na odjel malo poslije i nakon toga više nije ličila na sebe. To je njena priča. Ne voli ogledala, jer je iz njih gleda neka strankinja. Ružna, ćelava, slaba. Neka druga žena koja nema snage. Neko drugo tijelo koje nije njeno. Koje povraća i stalno je u bolovima, a kada nije u bolovima, stalno je u mučnini. Pričala joj je da ima dana kada se probudi i na prvih par sekundi nema spoznaju da je bolesna. Budi se, kao što se budila u krevetu. Sretna, jaka, željna novog dana. Taj osjećaj traje, ali onda je dočeka njeno mlitavo slabo tijelo, u pidžami, na krevetu bolnice u kojoj leži, zajedno s drugim ženama koje smrde na istu bolestu koju i ona ima. Ono što kaže njena vanjština joj se gadi i nikada se nije više osjećala odspojenom od same sebe. Ja nisam ta osoba, nisam ta što plače, što ne zna šta naredni dan nosi. Što pored svoje muke nosi i muku majke kad me pogleda i suzdržava suze. Što se smije i zafrkava na ironije raka pluća kod nepušača. Što se boji nadanja, a prezire predaju. Što ne zna šta naredni dan nosi i kada će doći kraj. 

Bolno joj je misliti o pacijentima. O djeci i omladini, ali i o starim ljudima, koji leže i čekaju smrt. Znaju da je čekaju i nemaju pitanja o nadanjima. Nekada se probudi i pomisli ko li je danas umro? Iza koga će ostati prazan krevet? Šta o njoj govori činjenica da već šest mjeseci radi na odjelu smrti. Za 184 marke. Da li zna vozač gdje je vozi svako jutro? Da li znaju ostala lica? Šta misle o njoj i misle li uopšte? 



Došla je njena stanica. Ustala je lagano sa sjedišta i krenula prema izlazu, gledajući djevojčicu u šarenoj haljini i rozim naočalama. Djevojčica se nasmijala i mahnula, i mada nije znala da li gleda i maše njoj, uzvratila je.

Comments

  1. ja počela čitat i mislila skroz do pola da je riječ o obećanoj erotskoj priči :/

    sviđa mi se kako pišeš.

    ReplyDelete
  2. Haha. Zanimljivo da je zvučalo kao erotska priča. A u pripremi je i to. Ovo je bilo nešto brzopotezno. Nalet riječi.

    Hvala. :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj