E moj Meša, nećeš ti još dugo umočiti

Taj je Meša od kako ga znam, a znam ga već jedno šest-sedam godina, uvijek bio okružen nekim djevojčurcima. Može se reći da su sve ličile jedna na drugu. Neke srednje dvadesete, umiljate, kulturne, ljepuškaste i još uvijek djevojčice u glavi. Rojile su se oko njega kao mušice oko zrelog voća u košari. Sam Meša je spadao u kategoriju sarajevskih boema. Načitan, pismen, obrazovan, s nekim povremenim poslićima. Ne lijep, ali ljepuškast na dječački način. I šarmantan. Kao da samo on zna neku tajnu o tebi, koju ti nikad neće šapnuti. Nastupao je sa samopouzdanjem i zabludom o vlastitoj mudrosti. Djelovao mi je kao neko umišljeno čupavo štene na rubu puberteta. Mali Jorki.
Niti je Meša znao mnogo o životu, niti o sebi, a o meni  još i ponajmanje. Modus operandi njegovog zavođenja je bio toliko identičan da sam unaprijed znala svaki njegov korak. Od cvijeća i Milke s lješnjacima, do praćenja do mojih ulaznih vrata. Da me kao pripazi. Sve fino upakovano i sa mašnicom, mada mu je bilo jasno da se nisam upecala. Nikom živom nisam ni rekla da sam izašla sa Mešom. Čak ni poznanici koja je samo mjesec kasnije imala identičan izlazak. Meša, cvijeće, Milka s lješnjacima. Nju je upecao, viđali su se neko vrijeme, pisao joj je o ljubavi i htio je ženiti. Ostavila ga je radi drugog momka. A Meša je iz umiljatog i pristojnog boema, postao jedna dosadna slina.
Pokrenuo je neki mali website, da piše svoje zablude o mudrosti. Ali svaka druga se svodila na žene. Te žene slabe i ne znaju šta hoće. Te žene i šminka i push up grudnjaci. Te žene koje prevare. Te žene i zapošljavanje. Žene i politika. Neudate žene. Tuđe žene. Žene, žene... mučna rana u Mešinim grudima. Od žene.


Comments

Post a Comment

Popular Posts