10 random dislajkova

Ovo će biti malo teže jer u suštini nisam tip koji se zamara nečim što me ne zanima, ili što mi se ne sviđa. Ali ipak mogu se prisjetiti nekih stvari, na koje mi se želudac okrene, pa navest ću to kao dislajk.


Recimo, pisala sam već da dislajkam maksimalno ove hvalospjeve herojstva i pružanje podrške raznim zločincima. 
Isto kao što ne razumijem gornju stavku, jednako ne razumijem i dislajkam i ovakve stvari. 


Ovo je krkanizam svoje vrste. U opisu videa stoji sljedeće: Nakon sramotne, prvostepene oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, studenti Prava poručuju njihovom kolegi, nepresuđenom ratnom zločincu i zlom zulumčaru, da su Sarajevo i Pravni fakultet nadživjeli njega i njegove ideje, te da se na njemu sada odgaja nova generacija patriota BiH, koja je spremna u svakome momentu biti na dispoziciji svojoj domovini, a da on, ma koliko ga uspomene vezale za PFSA, tu više ne može proći, a kamoli ući.
*** ovo je urađeno za 10 minuta, bez scenarija i iz prvoga snimanja, jer za zlotvore nemamo više vremena ;) ***

Ko se natjera pa još i pogleda njihov video može se samo ili slatko nasmijati ili gorko zaplakati. Šešelj se vjerovatno slatko nasmijao, ako je i došlo do njega. Mislim koji retardirani video, sa "za dom spremni" nekim fašizoidnim porukama. Totalno ste moralno i intelektualno superiorniji od Šešelja. Totalno. Autogol.


Dislajkam većinu poruka koje mi završe u Other inboxu. Npr. neki Turci koji su mi pisali da bi voljeli da se upoznamo, ili Avonove predstavnice koje su mi slale poruke da se učlanim u Avon Klub, ili još i ponajbolje je bilo kad mi je jedan član porodice, kojeg sam otpisala prije 10 godina nakon što sam shvatila da je sociopatsko i nacionalističko govno, ni manje ni više nego na FB poslao poruku sa tekstom - Dobar dan iz Milana. Šta ima kod tebe, kako si. - Fuck you iz Sarajeva i boli te dupe kako sam ja i šta ima kod mene. Nadam se da ćeš krepat.




Dislajkam ljude koji zadržavaju lift. Mislim koji sebični gad moraš biti da držiš lift otvorenim po nekoliko minuta u zgradi koja ima deset spratova. I to još ni manje ni više nego na desetom spratu. Ja inače ne koristim lift i idem pješke do stana, ali nekad nosim kese, cekere iz nabavke i sl. i nema mi ništa nevjerovatnije nego kad pozovem lift i čujem da na nekom spratu gore neko priča i čuva lift da krene, valjda kad se ispriča. Pa pizdo jedna nekulturna ima i drugih ljudi mimo tebe u zgradi.



Dislajkam ljude koji mi zvone na vrata jer traže nekog komšiju. U mojoj zgradi svaki sprat ima dva odjeljka stanova sa po dva stana u svakom odjeljku. Stanovi imaju ispred mali hodnik i onda vanjska vrata koja se zaključavaju. Moj stan, na moju žalost, ima vanjsko zvono. Pošto stan iznajmljujem, ne mogu isključiti to vanjsko zvono tek tako, jer bih ga morala fizički ukloniti. Pošto smo mi jedini na spratu koji imamo vanjsko zvono, svako malo neko zvoni. I ajde kada zvone tokom dana, nego znali su nam zvoniti u sedam sati ujutro, ili iza ponoći naveče. Opet se nadovezuju na nekulturni mentalni sklop prosječnog homo sapiensa u ovoj sredini. Ne mogu da shvatim kako možeš zvoniti nekome i očekivati da glumi tvog privatnog vratara i razvodi te po zgradi i traži tog nekog Salihovića ili Silajdžića kojeg ti trebaš. Kao prvo nije da se mi nalazimo po zgradi i razmjenjujemo jedni drugima prezinema, a kao drugo, zašto bih ja tebe navodila u stan nekome čiji npr. broj mobitela ti nemaš. Šta možeš tražiti od čovjeka s kojim nisi dovoljno prisan da ste razmjenili telefonski broj, pa da njega direktno pitaš gdje stanuje i kako doći do njegovog stana.




Dislajkam ljude koji ne kontaju da bi njihovo tijelo negdje moglo ući, druga tijela, koja već okupiraju prostor, prvo moraju izaći. Tipa kad krenem da izađem iz banke, supermarketa, prostorije u javnom prostoru, autobusa i naiđem na otpor onih koji bi nekako da preko mene uđu. Isto važi opet i za liftove. Kako možeš očekivati da uđeš u lift veličine kvadratnog metra, a da pri tome ne pustiš da izađu ljudi koji su već unutra.



Dislajkam liftove sve skupa, što radi spomenutih iskustava, što radi situacije da se u minijaturnu kutiju natrpa što više ljudova i dišu i pušu u tebe. Mirišu ili smrde, pričaju ili ne, ispituju ili bulje ako su djeca. Uglavnom liftovi me čine nervoznom. Zato i idem pješke.
Imam par smiješnih situacija vezanih za moje pješačenje. Pošto nekad u toku dana znam i po par puta sići s petog sprata i popeti se, šanse su velike da sretnem komšije pri tome. Jedna mlađa porodica koja živi preko puta nas isto na petom spratu, divi se mom poduhvatu da uvijek idem pješke. Žena je posebno bila impresionirana kad je shvatila da jednako vremena treba meni i liftu do petog sprata. Svaki put kad me vidi, spomene koliko je to njoj fascinantno.
Druga smiješna situacija je kada sam jednom natjerala grupicu da krene za mnom pješke. Naime, kad sam ja krenula prema stepenicama, oni su ušli na prizemlje zgrade, i misleći da lift ne radi, krenuli za mnom. U nekom momentu su začuli zvuk lifta i čula sam ih da komentarišu hej pa lift radi, što mi idemo pješke.




Dislajkam ljude koji puste svog psa da se posere na sred ceste i ne pokupe za njim. Nije da je išta bolje kad se posere na travi, a ne pokupe za njim, ali na cesti... mislim stvarno? Da li bi vam bilo normalno da vidite roditelje kako puštaju djecu da seru po cesti? Doduše, nije da nisam vidjela i takve scenarije. Možda ne poseru, ali popišaju sigurno.




Dislajkam muškarce koji pljuju i tresu sline od cestu. To je nenormalno često viđena scena. I ti ljudi apsolutno nemaju problem s tim što među nevinim prolaznicima, bez ikakvog pardona ili upozorenja, istresu sline iz nosa u ruku i onda na cestu. Da se mene pita, za takve bih uvela vaspitno popravnu mjeru s par šamara, svaki put kad to uradi tako javno i od cestu. Isto vrijedi i za pljuvače i one što bacaju smeće po cesti.



Dislajkam vozače u Sarajevu. Obišla sam gotovo čitavu BiH i nigdje nisam našla veće nekulture nego među vozačima u Sarajevu. Kad sam prvi put otišla u Banja Luku, blago sam ostala zapanjena činjenicom da jedva imaju semafore. Ljudi ni u samom centru ne trebaju semafor da bi pješaci prešli cestu. Pješački prelaz je sasvim dovoljan i ne samo to, nego ne moraš čekati pet dana da se neko smiluje i zaustavi, nego čim priđeš cesti vozila stanu i uredno pređeš. U Sarajevu će te majmun ubiti na tramvajskoj stanici, ili pregaziti i pobjeći, a najbolji je bio divljak koji je pretukao turistu jer mu je smetao dok je vozio po trotoaru



Dislajkam opuške i onu vrstu pušača koji će sjesti pored tebe na klupi, u parku i puhati ti dim u lice. Ovo mi se stvarno desilo. Sjela sam u Parkušu - veliki park u starom dijelu grada, čekajući prijateljicu. Pored mene je sjela starija žena, iako je bilo i drugih klupa slobodnih oko nas, zapalila cigaretu, okrenula se prema meni i otpuhivala dimove. To je jedan od onih momenata, kada mislite da ste sad sve vidjeli i doživjeli od nevjerovatnih retard situacija, koje vam ljudi mogu pružiti.
A opušci... opušci su posebna priča.

Uslikat ću se za Smeta mi kampanju protiv pušenja na javnim mjestima s natpisom, ja sam žužu i smeta mi kad ni u parku ne mogu udahnuti zrak, a da nije zagađen tvojom fuckin' cigarom.



Comments

  1. ajme i nama zvone, u neka luda vremena, i urliču ispod prozora, i živčano dozivaju svoje pse u 3 ujutro... a najvolim kad ne pozvone kao ljudi nego 5-6 puta odjednom, pa kad me to probudi ne znam jel gori nešto negdje, koji je dan, mjesec i godina...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj