O prvom danu proljeća i mojim šumskim šetnjama

Jučer je bio prvi dan proljeća, ujedno i prva nedjelja u Sarajevu, bar unazad posljednja dva mjeseca, koja je zaista bila prekrasna. Sunčano, toplo vrijeme. Probudili smo se u sedam ujutro, iako je nedjelja, i započeli dan. Imamo plan da narednih mjesec dana ustajemo što ranije možemo i liježemo što ranije možemo, pa da više od dana iskoristimo i oboje što bolje organizujemo svoje dnevne obaveze. A nedjeljom ćemo to ranije ustajanje koristiti čisto na uživanje u nedjelji. Poslije kafenisanja i umivanja, negdje oko osam spremili smo se i prošetali do zelene pijace. Imamo dvije zelene pijace u blizini. Jedna je 15 minuta hoda, a druga 15 minuta vožnje od nas. Ranije smo išli na drugu. Većinom jer je vrijeme bilo loše, magle, hladnoće, vjetrovi i nije nam se dalo pješačiti nigdje. Sad kako je vrijeme ipak više blagonaklono, posljednje dvije nedjelje smo radije šetali 15 minuta do ove prve. Brzinski pokupuješ svakakvog voća i povrća i super si cijelu sedmicu. Nakon povratka kući i doručka, krenuli smo na Bjelašnicu. Od nas je udaljena oko 30-40 min vožnje, ovisno od naklonosti semafora i zgužvanosti saobraćaja. Nakon Bjelašnice ima još nekih 10 min vožnje do Javorovog dola. Već negdje oko 11 smo bili u Javorovom dolu. Iako je bilo samo 10 stepeni i puhao povremeno prilično jak vjetar. Vrijeme je i dalje bilo idealno.










Ove slike su od prošlog ljeta, čisto da dočaraju ljepotu lokacije. U suštini jučer je sve bilo isto, samo malo manje zeleno i s tek nedavno pokošenom travom.

Javorov do je u privatnom vlasništvu, ali je otvoren za posjetioce bez naplate karata. Prošle godine su svi sadržaji bili potpuno besplatni, a od ove godine je uvedena naplata za korištenje natkrivenih stolova i klupa. Cijene se kreću od 5 do 15 eura. U suštini naplaćuje se dnevno korištenje jer ljudi često dođu na cijeli dan i roštiljaju. Dođu ponekad cijele porodice i ova naplata u tom kontekstu i ima smisla. Samo zato što je nešto dato besplatno na korištenje ne znači da vlasnika ne košta. Posebno imajući u vidu da je ovaj dio prirode zaista jako uredan i redovno održavan. Svaki put kad smo bili, održavali su se neki novi radovi s namjerom da za goste posjeta bude još udobnija i ugodnija.

Javorov do okružuju tri šumske staze od onih koje sam ja lično obišla. Ima njih i više vjerovatno, ali ove su markirane i jasno naznačene za korištenje svim posjetiocima. Jedna od njih je Medina staza, duga 2.5 km. Jučer smo upravo prvo prešli ovu stazu. Iako zalazi u šumu, ova staza je nekako najbliža samom amfiteatru i klupama, tako da u danima veće posjećenosti (jučer nije bio takav dan, ali inače je ova lokacija uvijek posjećena) dobar dio puta same staze ili čujete, ili ponekad i vidite ljude. Šanse za susret ikakve divljači su minimalne. Jedino divlje što smo mi uspjeli vidjeti na toj stazi je bila sova.

Druga staza je staza prema pećine. U blizini Dola se nalazi pećina Klokočevica. 


To baš i nije pećina u koju se recimo može ući ili bilo šta vidjeti, ali eto, pećina jeste. Staza koja vodi do ove pećine, ne znam tačno koliko je duga, ali znam da ima poštenog hoda do pećine i nazad. A put je otprilike cijelom dužinom, od skretanja s glavnog puta prema pećine, ovakvog krajolika:



Šuma, šuma, gusta šuma svuda gdje pogledate. Ipak i ova staza je često posjećena, pogotovo u ljetnom periodu, tako da šanse da naletite na neku opasnu divljač i pri tome niko ne čuje da ste u problemu su opet prilično minimalne.
Kad smo već kod divljine, ono što je moguće sresti u ovim predjelima su srne, lanad, zečevi, lisice, ali i divlja svinja, vuk, i najbolje za kraj, mrki medvjed.

Ja ne znam da li iko od rata pa do danas uopće svjestan brojke divljih životinja u našim šumama. Koliko sam upućena niko ne vodi nikakvu evidenciju, ali kao osoba koja je često u prirodi, samo ću reći da sam imala bliske susrete i s lisicom, i s vukom, pa čak i sa medvjedom.

Pošto moja porodica ima vikendicu u podnožju Treskavice, apsolutno nas nije čudio prizor lisica u našoj bašti. Lisice su bile nevjerovatno česti gosti, čak se nisu ni plašile da jedu hranu koju bi im davali povremeno. Neko će reći da to i nije pametna ideja, šta ako su bijesne i bla bla, ali moja familija je poznata kao ljubitelj životinja i još nikad u životu od životinja nismo nastradali. Od ljudi pak...
Vuka sam srela s djedom u šetnji kad sam bila dijete. Isto oko vikendice. Bilo je poslijepodne, kasna jesen. Ne sjećam se mnogo, osim da me djed digao sa zemlje u naručje i da je počeo vuka gađati kamenjem. Vuk je pobjegao i sve je prošlo bez incidenta.
Medvjeda nismo direktno sreli, ali za vrijeme šetnje nedaleko od vikendice i to na javnom putu, cestom, naišli smo na frišak medvjeđi izmet. Okrenuli se i pobjegli nazad.
S Mačkarom sam naišla na krdo divljih konja. Bili smo u autu oko ponoći. Vraćali smo se iz Crne gore putem prema Foči. Riječ je o groznoj dionici uskog puta u divljini. Ništa se nije vidjelo osim metar ispred koliko su svjetla mogla osvjetliti i samo odjednom ogromna životinja ispred nas. Oboje smo na sekundu umrli od straha, a onda smo skontali da je ispred nas... konj. Ne jedan, krdo. Bili smo u autu, pa ipak bila je to creeeepy scena. Stali smo i čekali da prođu. 

Zbog svih navedenih doživljaja, samo ću reći da se ipak povremeno osjećam nelagodno za vrijeme hodanja šumskim stazama. 

Jučer smo nakon Medine staze produžili Prečnom stazom koja je naziv dobila po tome što upravo ima položaj prečnika. Idete polukružnim smjerom od Javorovog dola, tj. od pravca kule, duboko kroz šumu i same obronke planine, gotovo svega par kilometara od sela Dejčića i onda opet polukružno vratite se do Javorovog dola u blizini česme sa slike gore. Staza je dugačka. Mi smo hodali oko sat i pol nekim umjereno brzim korakom. S tim da smo pravili pauze da ja napravim par sličica i sjeli smo nekih 10-ak minuta na jednu preslatku romantičnu klupicu na samom obronku šume, gdje je napravljena slika s ovim pogledom.


Šuma je cijelom dužinom staze bila jako gusta. Teško se moglo vidjeti više od par metara naprijed. Na početku smo silazili, a pri kraju staze se penjali na brdo, nazad prema Kule. 



Svaku stazu prate ploče s natpisima o vegetaciji i životinjama koje se mogu sresti u blizini. Malo poslije ploče o visibabama, smo zaista i naišli na visibabe. Ljubičice su bile posvuda. Sve je cvjetalo i mirisalo, a onda nas je dočekala tabla Medin brlog, te ploča s natpisom i nekoliko rečenica o Mrkom medvjedu. I zaista na metar od ploče u zemlji se nalazila mala pećina - udubljenje koje je ličilo stvarno na neki bivši medin brlog. Na ploči je pisalo da medvjedi u brlozima poput tog prespavaju zimski san, a na proljeće se bude. 
Ja sam u tom momentu samo razmišljala koliko bi ironično bilo da baš tu čitajući taj tekst naleti medo na nas. Onako taman probuđen iz zimskog sna. I gladan.

Iako smo se oboje smijali tom mom scenariju, činjenica je da je šuma šuma. Ništa nije ograđeno, nikakve prepreke nema. Životinje se mogu nesmetano kretati. Staza je daleko od Dola, od ljudi, od bilo kakve civilizacije. Vrisak niko ne bi čuo, trčati negdje, ne bi čovjek znao ni gdje, a ni čemu, jer te medvjed sigurno može sustići bez problema. Sve me to malo uspaničilo i zašprintala sam uz ono brdo nekih pola sata i nisam zastajala sve dok nisam ugledala Kulu ispred sebe. Onda sam se sjetila napiti malo vode, smijati i oživjela sam opet.

Ovo mi nije bio prvi put da sam prilikom hodanja šumskom stazom doživjela neki blaži napad panike. Prvi put je bilo kad smo naišli na trag šapa hodajući stazom na Trebeviću. Imam i izvornu sliku tih šapa u blatu.


Možda je bila u pitanju lisica, možda i pas. Ali kad ne znaš šta je, mozak počne da zamišlja.


Iskreno, bude me na momente strah. Prevelik sam realista i svaki scenarij mi je itekako jasan. Samo zato što je nešto nevjerovatno i ironično ne znači da se ne može desiti. Nedavno sam čitala o čovjeku koji je na povratku kući doživio nesreću i to par kilometara od kuće. Auto se skotrljalo van puta, ali čovjek je ostao živ, telefonirao porodici gdje se nalazi, da je sve ok i da dođu po njega, a nakon toga je izašao nazad na cestu da bi ga drugo auto udarilo i na mjestu je ostao mrtav. Prvi koji su naišli nakon nesreće su bili članovi porodice kojima je malo prije toga telefonirao. Kolike su šanse da se takvo nešto desi? Ipak desilo se.

S druge strane, moj Mačkar je optimista čovjek. On, dok šetamo kroz šumu, traži ptice, posmatra krošnje i udiše svjež zrak. A ja, ja slikam šape, pazim svuda da nema zmije, pogotovo ljeti po kamenjarima kad hodamo, zvjeram po putu da nema gdje neki svjež misteriozni izmet i sl. 
Njegov optimizam mi čak i prija. Gadno je kad mu na faci pročitam da se i on usrao na nešto. Onda pošizim, ali takvih momenata je do sada bilo malo. 

Jednom smo naišli na šarenu ogromnu zmiju, nedaleko od Hutovog blata, dok smo se penjali ka osmatračnici. Pogled je bio divan, ali ta zmija je bila strašna. Ugledala sam je možda tri koraka prije nego što bi Mačkar stao na nju. On je naravno ne bi ni vidio.
Jednom smo naišli na lovce, pucali su na nešto. Nadala sam se da su u pitanju fazani ili jeleni.

Neko će se pitati, zaaaašto to raaadim? Zašto hodam šumama i kamenjarima kada me je strah i kada postoji opasnost. Pa zato što je svaki put lakše. Strah je sve manji, a um sve jači. Svaki pravi strah gubi snagu nad nama, što smo mi spremniji da se s njim suočimo. A opasnost svakako vreba svuda.
Uostalom ništa se na svijetu ne može porediti sa tim osjećajem kada se nađete sami u prirodi. Daleko od svega. Uključeni ste u taj momenat. Morate biti jer su čula izoštrena. Osluškujete zvukove, udišete mirise, posmatrate boje. Priroda dotakne ono nešto primalno u samom čovjeku.




Comments

  1. Divna priroda! i ono mi se ne čine kao lisičje cape..
    nisam znala da na ovim prostorima ima divljih konja..vau. ja bih premrla.
    Slike su krasne i slažem se s tobom. šuma je šuma, i priroda je priroda. može nas oslijepiti bojama i suncem i mirisima i ljepotom, ali realno, trebaš biti pametan i mada ti se u najevćem % slučajeva ništa neće desiti, treba koristiti mozak. Od toga da ne ideš u planinu u japankama i bez vode ( turisti po Hrvatskoj to rado čine) do toga da pratiš kamo se penješ ( turisti u HR to rado ne čine). Osim toga, priroda je mjesto života i životinja, i mada će se većina njih najčešće skloniti dok ljudi ne prođu, postoje iznimke i hajmo bit pažljivi.
    Mene gradski život otupio, ikad odem u prirodu, strašno sam svjesna nedostaka bijele buke. Treba m neko vrijeme da se naviknem na mrtvu tišinu, i još gore, mrkli mrak. Onaj kad nema odbljeska ničega oko tebe. brrr.
    ali priroda mi je <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mi u Bosni imamo divljih konja na više lokacija, ali rijetki ih vide uživo. Smatram se sretnicom, iako je scena i okolnosti u kojima smo ih vidjeli, bila jako strašna.
      Priroda je divna, ali i problematična za one što idu grlom u jagode. Ja imam striktan niz pravila kojih se uvijek pridržavam, tipa da nikad ne skrećem s označene šumske staze, da uvijek imam duge nogavice, pogotovo na proljeće i ljeto radi krpelja i drugih malih gadova, naravno litar vode je obavezan, hodati samo dok je dnevnog svjetla, bazična prva pomoć je uvijek sa mnom, a kad idem šumom uvijek nađem neku dobru čvrstu drvenu šipku i s njom lupam po drveću dok prolazim. Mislim što veću buku čovjek pravi, veće su šanse da će životinje pobjeći ispred tebe, nego te dočekati da se s tobom suoče.

      Delete

Post a Comment

Popular Posts