Kako i zašto već neko vrijeme razmišljam da pokrenem vlastitu firmu

Ideja o pokretanju vlastite firme/biznisa mi je došla još prije dvije godine. U to vrijeme sam radila u jednoj državnoj organizaciji i shvatila da u njihovom radu nedostaje jedna karika koja bi se mogla javiti u vidu privatnog biznisa. Vremenom se ta ideja razvijala i nakon par mjeseci sam se obratila određenim stručnijim ljudima, u koje imam povjerenja, i pitala da li takvo nešto ima smisla i da li je profitabilno. Dobila sam odgovor da tu ima prostora za rad i pokretanje nečega, mada je naravno sve u životu rizik i dosta toga zavisi od vlastitih sposobnosti i donekle same sreće da biznis što prije krene i da nisi predugo u minusu, što je često slučaj kod početaka u privatnim vodama.
U međuvremenu sam izgubila početni hajp da se time ozbiljno bavim, donekle iz finansijskih, a donekle iz određenih praktičnih razloga, ali sama ideja mi je uvijek bila strašno primamljiva.
Sad, dvije godine poslije, i nakon što imam dva neuspješna pokušaja da dobijem stalni posao na, donekle, normalnom radnom mjestu, ponovo se vraćam na to da možda apsolutno pogrešno pristupam svemu i da posao ne trebam više tražiti, nego ga si stvoriti.
S druge strane, ulazim u treću deceniju života, prilično je neminovno da ne idem u mladost i da mi vrata potencijalnih finansijskih ulaganja i investiranja u neki kompletni start up, neće još dugo biti otvorena. U poslovnom smislu, nisam ni toliko mlada, ni zelena da nemam iskustva i zapravo imam dovoljno i životnog i radnog staža da znam šta hoću, a šta ne mogu nikako prihvatiti. U kontekstu toga stvarno mi je više zlo od rada za drugog. Ja kad radim, ja dajem sve od sebe. Zaista učestvujem u tom radu, pratim poslovne procese, edukujem se, analiziram i želim unaprijediti i optimizirati svakodnevni rad u smislu efektivnijeg konačnog produkta, a to je pod tuđom čizmom jako teško raditi. S jedne strane u državnim firmama sam bila barem plaćena, ali nije bilo šanse imati produktivnu sredinu koja se želi prilagoditi novinama i prihvatiti promjene u cilju funkcionalnijeg poslovanja. Džaba, državne firme će uvijek imati uhljebe, koji će smatrati da je dovoljno što se pojave na radno mjesto, a kamoli još i da nešto konkretno urade kad su već tu. Takve promjeniti, ili se takvih riješiti, to nema šanse. S druge strane, kod privatnika svi gulimo jednako, ali kajmak gazda pokupi. Ne kažem da nema ni poštenog privatnika, koji će u situacijama kada je dobitak i zarada 200% veća od očekivanog pomisliti, pa dobro dat ću 2% i ovim svojim radnicima. I oni su valjda dio tog mog dobitka. Pa makar to bilo i simbolično, čisto da ih motivišem i pokažem da vidim njihov doprinos. Jok druže. Ti se oguliš, nemaš pauze, nemaš obroka, nemaš vremena da odeš i pišaš kao čovjek, ali nemaš nikad ni para u džepu. Sve je obilježeno jednom čistom negacijom.
Mimo toga, ljudi moji, mene smori raditi za starkelje. Pa to su ljudi koji apsolutno nisu prihvatili moderne tehnologije. Koji mahom ne znaju koristiti računare, koji ne shvataju potrebu informatičke pismenosti, koji zapošljavaju nadalje nepismene ljude s kojima ti moraš raditi kao da ste i dalje u kamenom dobu. Mene je u navrate bilo sramota na kakvim računarima obavljam apsolutno čisto računarske poslove, koje danas jednostavno nije moguće raditi bez računarske podrške. Mene je bilo sramota kad dođe mlađa stranka i vidi koliko je sve zaostalo, koliko je sve usporeno, neefikasno. Pobogu, barem danas za sve živo postoji aplikacija, postoji neko na svijetu ko je usavršio kancelarijski posao, samo treba implementirati ono što je već posluženo svijetu na izvoli i što je, u modernim državama, već odavno prihvaćeno i normalno, a ne neka naučna fantastika.
U vezi s gornjom temom o radu sa starkeljama, koji su odrasli i svoju edukaciju stekli u jednom drugom i drugačijem svijetu, i nikada nisu osjetili potrebu da se adaptiraju i prilagode modernom tržištu i konkurenciji, muka mi je od shvatanja da se sav posao MORA obavljati u kancelariji. Moja je struka vezana za kancelariju i svi poslovi koje sam ja radila su bili vezani za kancelariju. Jedan dan sam sjela i računala koliko vremena pogubim samo na prevoz na posao i od posla. Ovo shvatanje da posao mora biti vezan za lokaciju radnog mjesta je upravo ostavština prošlog vijeka. Toliko toga se danas ne mora raditi na radnom mjestu. Povezani smo telefonski, wifijem, socijalnim mrežama, na sve moguće načine. Sastanak se može uraditi i bez obaveze da svi posjedamo dupe za isti sto, u istoj kanelariji, lično brojeći zube jedni drugima.

Želja mi je da prihvatim izazov i pokrenem nešto drugačije, nešto gdje će kreativni i pismeni ljudi željeti da dođu i rade, a ne da imaju umni i fizički proljev od svog posla. Želja mi je da, kad već radim kao magare i vučem i nemam problem s tim da se nečemu maksimalno posvetim, onda i znam za šta i za koga ja to radim i ulažem svoju energiju.

Ne znam na kraju da li ću ikada zaista ozbiljno prihvatiti ovaj izazov i krenuti u ovakav rizik, ali čini mi se da sam sve više spremna da probam. Na kraju krajeva, ako ne uspije, uvijek ima neka nova kancelarija i neki novi šef koji će mi brojati zube u kancelariji dok ja na windows xpu izvodim magične trikove da isprintam dokument od par stranica s minimalnim fontom da mu ne bih sluuučajno potrošila malo više papira. Jer to su principi našeg ekonomskog poslovanja. Nedobog potrošiti previše papira.

Comments

  1. Sretno!
    Ako i padneš, znat ćeš gdje ti je plan propuštao.
    Idući bi trebao biti bolji.
    Mislim da je najgore biti nezadovoljna nečim, a ne raditi ništa da se promijeni situacija.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj