Novi val feminizma, yay or nay?

2015. je za mene bila godina okršaja s određenim tipom tzv. latentnog šoviniste. To su ljudi koji podržavaju prava žena, ali ne i feminizam. Da budem preciznija, ovisno od stepena njihove latentne šovinističke propagande, jedni nisu podržavali feministički pokret nikako, a jedni su kao napadali feminizam zapada, tj. najnoviji val feminizma, koji je možda na najbolji način izvlačio na vidjelo upravo njih - latentne šoviniste. Međutim, čak i ovi koji su problem vidjeli samo u modernom zapadnom feminizmu, na kraju bi se ispostavilo, su imali problem s feminizmom općenito.
Ono što se pokazalo poražavajućim, kroz diskusije s ovim muškarcima, jeste da njih većina prije svega nije pojma imala šta je to uopšte feminizam, kako je krenuo i zašto. To su ljudi koji sasvim negiraju stvarne i dokazane nejednakosti koje postoje između muškarca i žene, te diskriminacije utemeljene na njima. Da ne idem u statističke podatke i da ne uzimam nikakav zapad za primjer, uzet ću samo svoja lična iskustva kao očigledan dokaz da razlike itekako postoje i da su itekako stvarne. 
Za početak, muškarci i žene nisu plaćeni jednako za jednak posao i ko otvori oči može vidjeti milion primjera za ovu vrstu diskriminacije. To sam na svojoj koži doživjela. Za isti posao koji sam radila u struci sa VSS, a o kojem sam već pisala ovdje, ja sam dobivala 300 KM (oko 150 eura) manje od mog muškog kolege. Zapravo, moja početna plata je već u startu bila 300 KM manja od njegove početne plate. A poslodavac mi je bila žena! 
Nadalje, način na koji se poslodavac ophodio prema meni (opisan u već spomenutom postu), moj muški kolega nikada neće niti doživjeti niti moći shvatiti. A poslodavac mi je bila žena!
Onda krenimo od samog intervjua za posao. Pitanja na koja sam ja morala odgovarati su bila: U ozbiljnoj si vezi, kad se planiraš udati? Ako se udaš, kad planiraš roditi djecu? Ne planiraš djecu, jesi li ti normalna? Djeca su radost života. Pitam se da li je ikada ijedan muškarac u BiH morao odgovarati na ova pitanja, koja ne samo da su degutantna, nego i nezakonita, te  i objašnjavati sebe i svoje životne odluke na dnevnoj bazi. Ali naravno, to je samo retoričko pitanje. Odgovor svi znamo.
Idemo dalje, koliko vam se puta desilo, tokom školovanja, na poslu, među porodicom, u projektima, hobijima, dakle svim sferama života, da morate milijardu puta ponoviti jedno te isto da dopre do nekoga, dok vaši muškarci / braća, prijatelji, kolege, momci, muževi, rođaci, očevi kažu samo jednom i svi su čuli i svi su shvatili?
Ako se kojim slučajem kao žena nađete na rukovodećoj poziciji, pripremite se za savjete da to nije prirodno i da morate shvatiti da drugi imaju poteškoće da prihvate autoritet od žene. Ili da trebate zapeti troduplo više da vas ljudi shvate ozbiljno. 
Koliko puta vam se desilo da su vas ljudi ocijenili spram količine odjeće, te kako je i u kojoj mjeri pokrivala/otkrivala vaše tijelo?
Koliko puta vam se desilo da ste namjerno obukle nešto široko i nezgrapno, jer taj dan niste bile raspoložene da slušate komentare i dobacivanja vezana za fizički izgled?
Koliko puta ste bile ogovarane radi privatnog života i odluka koje donesete, a koje se tiču samo vas?
Koliko puta pitane kad ćete se udati i roditi djecu, u okolnostima kada su odgovori na ta pitanja sasvim irelevantni za onoga ko vas to pita?

Ja i previše puta. Previše puta, da bih šutila i slušala balave dječačiće kako komentarišu, šta se to žene imaju boriti više za tamo neki feminizam? Pa eto glasaju, pa eto školuju, se pa eto rade, pa eto imaju i karijere, pa eto i ne moraju više ostati kući i rintati za porodicu. A one bi još i da su jednako plaćene. Ili bi još i da jednako mogu pojebati koga hoće, a da čitav komšiluk ne komentariše i ne okarakteriše je na osnovu toga kurvom. A ona bi još i da kaže nešto i da je neko čuje. 
Uostalom ona bi još i da pokaže sisu u javnosti i doji dijete, ona bi da pokaže bradavicu bez cenzure, ona bi da živi od svog tijela bez osuda, ona bi svašta nešta, a nije mene muškarca pitala smije li.
I u tome je, shvatila sam, sva poenta latentnog šovinizma. Što bismo mi još i više prava i još i više jednakosti, od onoga koliko bi muški koncenzus da nam dozvoli. 

Za kraj bih da osporim argument da su sve hardcore feministice debele, ružne nadrkane kurvetine, koje niko ne bi da jebe. Amber Rose, gospodo, sigurno nije ništa od navedenog.





I da, namjerno sam uzela krajnost od svih krajnosti. Za neupućene Amber je bivša djevojka Kanye Westa i Wiz Khalife, obojica reperi. Jedino po čemu je poznata je možda upravo njeno bujno tijelo i raskalašeni način života, te da nema problem s tim šta drugi misle o tome kako bi ona trebala da živi. Nije po svačijem ukusu i sigurno da predstavlja ekstrem, jer otvoreno i direktno podbada predrasude i etikete, a istovremeno i sama stvara predrasude i etikete i od toga živi. Ne bih je nazvala uzorom, ne bih se možda nje prihvatila da predstavlja feminizam da imam izbora, ali poenta čitave priče je da moje mišljenje ne treba i ne smije da predstavlja okvire kako drugi trebaju da žive. Pa ni Amber Rose.
S druge strane, žena ima smisla za humor. To joj se mora odati. Listajući njen twitter, dok sam pisala ovaj post, u par navrata me nasmijala do suza.


















Comments

  1. joj, žužu, ova tema ima toliko podsmjerova..
    u većini slučajeva se slažem s tobom. misliš da samo u BiH postavljaju pitanja o rađanju? spušila sam jedan posao kod nekog tko je postavljao takva pitanja.
    nije samo to bilo ono što je prevagnulo, po osobnoj procjeni, nisam gledala u pod na razgovoru, dok neka druga je (zaista je) i nisam bila dovoljno splašena, a on je bio preveliki mačo i eto, nisam tamo završila (to je ispala najbolja moguća stvar, al tad mi nije bilo fora). Ja sam u Zagrebu i ovdje je dovoljno jako tržište da, barem u krugovima kojima se ja krećem, nije toliko izražena rodna i spolna podjela, svi jednako mahnito radimo. Ali maknem li se malo iz glavnog grada, nailazim na svašta. Nailazim na firme, u kojima zaposlenice ne smiju duže ostat na poslu, mada će im biti prekovremeni plaćeni, jer onda će ih kolege muškarci morat voziti doma, a zna se što znači ako te kolega muškarac doveze doma (i to mišljenje zastupaju i zaposlenica i njen muž, a možda i kolega).
    U mojoj obitelji nije bilo rodne podjele, no samo generaciju ranije, kad pogledam širu familiju, podjele pršte na sve strane. Pitanja o udaji, o rađanju, situacije tko rasprema stol i tko stavlja hranu a tko sjedi na čelu stola. Muškarci koji vode riječ a žene se povuku, uglavnom u kuhinju, da puste "dečke" da pričaju o politici. A nitko nema pojma o politici :)
    Makla sam se iz manjeg grada gdje su neki susjedi bili zlonamjerni, pardon, susjede. I naučila sam da će prije žena prozivati na moral i lijepiti razne nazive. Shvatila sam da ljudi napadaju onim čega se boje.
    Danas kad me netko pita kad je udaja, pitam nazad kad je pogreb.

    Nadure se neki, uznemire se svi, ja uredno nevino pitam da šta se desilo, zašto je razgovor umuknuo. Pa i njima je red da umru, sve drugo su obavili.
    Ne znam Amber Rose, znam da postoji no nikad mi nije bila dovoljno zanimljiva da pročitam i jedan članak o njoj. No , nemam problem sa iskazivanjem seksualnosti, pogotovo što živimo u licemjernom društvu gdje se od ranih nogu djevojčice pretvara u starlete, kao da je svima imperativ imati silikonske sise i sponzora, i samo je jedan tjelesni izgled prihvatljiv, preseksulazirano djevojče.
    I ovdje se vode bitke, jednako se uči društvo i bori se za prava da ne moraš roditi, da se ne moraš udati, da možda ne rađaš ne jer ne želiš, nego ne možeš. I raziđeš se ako brak ne štima i nije kraj svijeta, i nisi drolja ako završiš s drugim, i nisi loša majka ako imaš partnere kasnije.
    I da, pravo na kontrolu nad maternicom, i dokazivanje da žene nisu hodajuće maternice i da nije svima jedina želja u životu bit trudnom..
    Dug je put pred nama.
    Ja iskreno nemam više živaca sudjelovati u nekim raspravama, mislim da sam bolji primjer kako živim, nego da palim grudnjake.
    Iznenadi me kad vidim vršnjakinje koje dijele poslove na muške i ženske, kojima dečki "pomažu u kuhinji" kao da nije i njihova kuhinja i "pomažu oko djeteta" kao da nije i njihovo dijete. Super su mi ova i pitanja i odgovori.

    Tvoji postovi me uvijek povuku za jezik.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Haha, pripremi se onda da te opet povučem za jezik. Svrbe me prsti, svašta još planiram pisati ovih dana. :) I da, znam da to nije tako samo u BiH. Da bar jeste pa bi problem bio riješen tako što odeš iz BiH.
      Tema je stvarno kompleksna i mogla bih ja to opširnije, puno opširnije i puno kompleksnije, možda čak i u tvrdom formatu. Ovo je samo mali površni dnevni osvrt u, donekle, opuštenom tonu.
      Sviđa mi se posebno u tvom komentaru ovo "mislim da sam bolji primjer kako živim." To je to. Slažem se u potpunosti. Ipak, bez obzira na sve loše u našim državama, mi imamo mogućnost da feminizam živimo. Barem mi, djevojke i žene u urbanim sredinama. Sigurna sam da su ruralna područja, mnogo gora i mnogo više zaostala i zatupljena. A da ne govorim da postoje, čak i danas u 2016. godini, čitave države u kojima je najveće prokletstvo kada se rodiš kao žensko. I cijeli život si više objekt društva, koje polaže pravo i na tvoju ličnost i na tvoje tijelo, nego subjekt u vlastitom životu.

      Delete
  2. Kao zena u muskom poslu, imam mnogo sta da kazem..od podcenjivanja (manje znas, manje umes, manje mozes) pa do "sta ce tebi dnevnica? za sminku?" i..upravo sam se iznervirala..
    Helou, makedonija ovde, mi zivimo u devetnaestom veku..

    ReplyDelete
    Replies
    1. I onda ako i odgovoriš na te provokacije, slijedi reakcije "a šta se ljutiš odmah, nije valjda pms?"

      Delete
  3. Pročitala sam neki dan neki tekst i da parafraziram govori o tome kako ženama u Americi kažu šta bar niste kao one žene u Afganistanu, ženama u Afganistanu koje žive u urbanijim sredinama kažu da budu sretne što nisu kao njihove rođakinje sa sela koje se sa 15 udaju za starce od 60, dok rođakinje sa sela između sebe govore kako su bar sretne što ih muž ne tuče, tako da... imamo se mi još šta za boriti.
    Živim u BiH, u njenom, hajmo reći bez ikakve pogreške najnazadnijem području Krajini i čitajući tvoj tekst u glavi su mi odjekivali uzvičnici i prolijetale svakodnevne slike i situacije. U mojoj porodici, iako su nas muškarci brojno nadjačavali sa 3 naprema 1 nije slučaj da se poslovi strogo dijele na muške i ženske. Tako da sam ja otišla u svijet sa mišljenjem da sam jednako ako ne i bolja od svojih muških pandana, mišljenje koje mi se svakodnevno zamjera. Dok god se ja moram duplo više truditi da me shvate ozbiljno i dok god moram biti duplo glasnija od svojih muških kolega još se mi imamo za šta boriti.

    ReplyDelete
    Replies
    1. To poređenje s gorim u smislu utjehe mi je jedan fenomen baš u stilu Majke Tereze i njene bolesne propagande o svetosti siromaštva i patnje, kao nekih osobnih kušnji koje su pojedincu date da se pokaže i naravno, što više pati i što je siromašniji i jadnij, to bolje. U istom stilu mi je to potlačivanje nekoga ko želi napredak i poboljšanje, jer kako možeš misliti o tome, kad negdje na svijetu neko pati i nekome je gore nego tebi. E tu dolazi onda ono, budi skroman, budi zadovoljan onim što imaš, jer i tebi može biti gore. Nemoj slučajno da se porediš s nekim boljim, samo s gorim.

      Tako bi i meni, vjerovatno mnogi i mnogE, svintali šamar preko zuba da znaju kako živim i s kim (samo to što mi npr. momak kuha svaki dan ručak, da ne idemo dalje u "beneficije mog života"), a imam obraza još, pored svega, pričati o feminizmu i pravima žena.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju