Nešto malo (tragi) komično

Kad smo već kod teme posla, poželjela sam prenijeti još neke čari svakodnevnice na mom radnom mjestu. Ovo pišem pod kategorijom humora, ne žalopojke ili tegobe, jer sam se pomirila da su stvari takve kakve jesu i da ih mjenjati ne mogu i ustvari baš me briga. Na jedno uho uđe, na drugo izađe. Najbolje je što kada stvari gledate s komične strane, možete se, ako ništa, svakodnevno smijati svim nebulozama koje vam se dese.

Prvo moram naglasiti da je moj šef žena, tj. šefica. Na pragu je osamdesetih godina. Poznati je stručnjak u mojoj struci i da bih bolje dočarala šta to znači, reći ću ovo - kad bi se radilo o doktorima, ona bi bila hirurg specijalista. Ima preko 25 godina iskustva u "specijalnosti" kojom se bavi. 
Dakle, riječ je o izuzetno obrazovanoj ženi, stručnjaku, koja je pri tome vrlo bogata. Ima nekoliko stanova i kuća diljem Balkana. Njena djeca su samostalna, ne žive i ne rade u BiH.
Ona je udovica.


Kad sam tek došla na radno mjesto, naš prvi razgovor je bila moja trudnoća, udaja i potreba za osnivanjem porodice. Rekla mi je direktno da ne plaća bolovanja i trudničko. Ako planiram da rađam djecu da to ne radim za vrijeme rada kod nje.
Nakon toga je zaključila da se djeca moraju imati, jer čemu život i rad ako nemaš djece. Žene koje ne rode djecu nisu normalne jer je to poenta života.
Dvije izjave totalno kontradiktorne jedna drugoj, ali na stranu to, pošto ja nisam majčinski tip, odmah smo zaključile da ja nisam normalna. 

Dress code na mom radnom mjestu je vrlo jasan... isključivo mojoj šefici. Ne smije se nositi usko, kratko, šareno i "odjeća za ulice" tipa farmerke, tene, majice, džemperi i sl.
Međutim, čak i kad ste obučeni po najvećem standardu profesionalnosti, ako je to nešto što se njoj lično ne sviđa, dobit ćete ukor i predavanje da to nije baš za radnog mjesta. Tako npr. pošto je za mene ocijenila da imam dobre noge ja ne smijem nositi hlače, ali smijem minjake do mile volje. Štikla je isto must iako sam cijeli dan na nogama i crknem u štikli i najradije bih je nabila nekom u oko nakon završetka radnog vremena. Naravno većinu vremena sam neposlušna radnica u ravnom, pa slušam predavanje koliko to nije "ženstveno." Naša zadnja konverzacija je bila na temu da joj se ne sviđaju moje košulje jer nisu dekoltirane, pa me pitala koji broj nosim. Sad očekujem isporuku adekvatnih dekoltiranih košulja kakve pristoje radnom mjestu. Nego šta.

Mimo toga, moja boja kose nije dovoljno intenzivna. I svako malo me pita, a kad ću se ofarbati u jaču i tamniju boju. Na spisku je i permanentno iscrtavanje obrva i usana. Ni moja šminka nije adekvatna. Nije dovoljno, da citiram, "jebozovna." Trebala bih koristiti sjenu, tuš i jači ruž. U suštini ,prosto rečeno, nisam dovoljno kurvanjske face. Što mi samo po sebi i nije toliko uvrjedljivo koliko činjenica da ne znam za koga ću se tako šminkati, kad su nam klijenti stari ljudi od 50 do 80+ godina.

Osim ličnih komentara vezanih za izgled, tu je i milion i jedno pitanje vezano za moj privatni život. Gdje živim, s kim, koliko su mi režije i fali li mi kite. Da, to nije greška u kucanju. I to je bilo jedno od pitanja. I ne samo jednom prilikom.



A vi kako ste?

Comments

  1. Ajme, ne znam što sve reći.
    Svemir ima smisla za šalu?
    Ovo je golemi test za tebe i nakon ove dolazi ti sretan period u poslu?
    Nadam se ;)

    Po ovome što si napisala, ja ne znam što ti smiješ nositi, osim Baywatch kupaćeg kostima i jake šminke. Tako bi istakla i sise i noge a izbjegla bi hlače. Još ako imaš mokru kosu..kog briga koje je boje

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts