01

U zadnje vrijeme sam onako usputno kontemplirala pitanje ljubavi i zaljubljenosti. Onako u sebi i za sebe, ne dijeleći te kontemplacije, zapravo, ni s kim. Prihvatam da su ti pojmovi isuviše subjektivni da bi se mogli ikada definisati nekom univerzalnom definicijom. 

Svako emocije doživljava drugačije. Neki ih ne doživljavaju nikako i nikad, ali uspješno mimikuju ljudske odnose. Barem one neke bazične, nužne u svakodnevnici. Neki doživljavaju i osjećaju i previše. Sve je intenzivno, sve je strastveno i takvima je svaka moguća emocija jako bolna. Čak i ona pozitivna. Većina se nalazi negdje između na toj skali.

Ljubav je, zaključila sam na kraju, pitanje vrlina. Naći nekoga ko dijeli sve vrline koje ti cijeniš visoko i ne praviš ustupke i, što je još bitnije, radi te ljubavi zapravo i ne moraš nikada praviti ustupke po pitanju vrlina. U jednom momentu to više nije samo ljubav, to je i poštovanje, i briga, i prijateljstvo, i očinstvo, i majčinstvo, i život, i smrt, i iskrenost, i vjernost, i strast, i početak, i kraj.

Ali većina nas se zapravo skrasi sa time da se zaljubi i nastavi voljeti tu osobu usprkos njenim manama i možda čak i nedostacima vrlina. Ni to s vremenom više nije samo ljubav izrasla iz zaljubljenosti, nego je istovremeno i navika, i rutina, i prihvatanje ponajviše, i štošta još gore pobrojano, ali sigurno ne sve. Da li su te ljubavi onda stvarne? Ili su to iluzije i projekcije nečega što u realnosti ne postoji? Bar ne u onom obliku u kojem postoji iluzija. 
Da li su onda samim time možda i pogrešne, jer toliko je izbora i opcija u današnjem svijetu, pogotovo jer ljudi žive sasvim dobro i sretno i bez romantične ljubavi? 
Da li su konačne? Jer one ustvari traju dok traju iluzije o njima?


Da li ljubav ikada može biti pogrešna ako čini više dobra nego zla. 
A s druge strane, da li iko treba da se skrasi iluzijom o ljubavi.

Comments

  1. Super pitanja :) Mislim da prihvacanje, postovanje, briga, vjernost proizlaze iz ljubavi,,, Sve takozvane vrline imaju ljubav u izvoru.
    Ovo ostalo je sve istvar izbora, sto zelis od odnosa, kakvu ljubav ocekujes, sto imas za ponuditi. Cak i ako zelis uvjetovanu ljubav okej, ali je onda treba prihvatiti kao takvu. Najgore je lagati sebe i zato mislim da je ljubav prema sebi temelj ljubavi prema drugome, jer tek tada mozemo uistinu spoznati koliko je i druga dusa vrijedna, unatoc manama i vrlinama, odnosno povrsinskim slojevima bica :)
    Za mene osobno, nije cilj utrkivati se sa zivotom i nakon svake zaljubljenosti i nagovjestaja navike i rutine mijenjati kormilo, kako bi se reklo. Već pronaci takozvanu ''dušu para'' s kojom cu kroz zivot ploviti za ruku i gledati u istom smjeru. Moje poimanje te ljubavi moze biti posve drugacije od necijeg drugog i to je okej :) Sve je stvar slobodne volje i izbora. Pozz :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. A ljudi koji varaju/lažu ipak mogu da vole. Sigurno da će tvrditi da jednako mogu da vole bez obzira na taj nedostatak vrlina, tako da nisam sigurna da vrlina proizlazi iz ljubavi. S njom se nekako čovjek sastane ili rastane u samom sebi, nevezano za ljubav i druge ljude. Ko npr. vara jednostavno vara i možda je to jedini nedostatak vrline koju ima, ali svejedno će zaljubljivati se, voljeti, počinjati veze i osnivati porodicu. Usput, često, jako uspješno odvajajući te dvije stvari.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju