Ko ima vremena danas za hobije uopšte?

Nedavno sam konačno izbrisala sve moguće izgovore iz glave i pokrenula u djelo jednu ideju koja me godinama proganjala. Ta ideja je vezana za jedan hobi, nešto što jako volim raditi u onim rijetkim momentima kad sam slobodna, ali u zadnjih par godina sve manje i manje je bilo vremena.  

Inače, život sa starenjem stvarno ubrza. 
Reći ću namjerno starenjem, a ne godinama, jer ne vidim ništa zdravo u promovisanju trenda neke na silu mladosti i to na način da se ljudima, a posebno ženama utjeruje u kosti, stalno i kroz razne aspekte, strah od te iste starosti. Ljudi smo, konačni, s rokom trajanja i neminovno svakog dana starimo. I tu nema ništa nenormalno i neprirodno. Ali to je druga tema.
Nekad se nedjeljom samo dočekam s upitnikom iznad glave razmišljajući kako je moguće da je još jedna sedmica prošla. Nakon sredine dvadesetih, život kao da preuzme u potpunosti kormilo i krene u svoj ritam bez tebe. Ne mareći i ne pitajući pri tom stižeš li ti išta. Paralelno s tim srljanjem u slijepo, kad te vlastiti život zavrti bez pardona, shvatiš da sve više gubiš neke dijelove sebe. I tako prvi odu hobiji vjerovatno. Sasječeš ih u korijenu, spakuješ i poselamiš, a ujedno i svoju slobodu i kreativnost s njima. Razočarana time da postajem neko ko nema vremena za svoje hobije, bacila sam se u realizaciju ideje. 

Tako sam pokrenula udruženje građana koji vole da skupljaju otvarače za pisma. Ne, nije to bila stvarna ideja, ali toliko je bilo teško naći zainteresovane ljude, da sam se zaista osjećala kao da pokrećem jedno udruženje građana koji vole da skupljaju otvarače za pisma

Na našem prvom sastanku sam shvatila, opet i opet nanovo, koliko te slučajnost prostor-vremena može iznenaditi, jer je na moj poziv došlo nekoliko ljudi u koje sam se instant zaljubila. Pri tome to su bili totalni stranci. Nismo se znali od ranije, nismo se nikad vidjeli, različitim se profesijama bavimo, različitih smo godišta. Osjećanja su bila obostrana i puni entuzijazma vrlo brzo smo pokrenuli i konkretne aktivnosti. 

Sad je već prošlo par mjeseci od kako aktivno djeluje moje figurativno udruženje građana koji vole da skupljaju otvarače za pisma i moram priznati da mi je povratak mom dragom hobiju na jedan neočekivan i dražestan način ispunio život tračkom kontrole i onim saznanjem da ipak mogu, samo svojom voljom, stvoriti i vrijeme i prostor, a da ne govorim koliko mi je neke ljudske friškosti došlo sa njim kroz druženja s ljudima koji dijele istu strast. Pogotovo znajući da su godine i godine vodile ka tome da se nas sveukupno 5 (slovima petero) okupimo oko jednog šašavog hobija, koji nam svakog mjeseca daje, ako ništa drugo, onda razlog da se nađemo, i zezamo, i smijemo do suza i povremeno u svemu tome, razmjenjujemo i iskustva kakve smo to sve nove otvarače za pisma pronašli.



Comments

Popular Posts