Everything I learned I learned from the movies.

2014. je možda bila godina u kojoj sam pogledala najviše filmova u 365 dana. Ikad. Da li zato što je sama godina imala svašta za ponuditi, da li radi kućne atmosfere Kina Meeting Point, da li radi velike TV plazme i mogućnosti HDMI priključka, te divne aplikacije Popcorn Time, ili činjenice da mi nije falilo društva... u krajnjem slučaju razlozi nisu toliko ni bitni, ali jeste bitan onaj fini osjećaj koji čovjeku ostane nakon dobrog kvalitetnog filma, te misli i ideje na koje film potakne gledatelja.

Ono što bih voljela izdvojiti iz te filmske kaše je sljedeći popis:

1. Into the Wild je film koji se bavi istinskim događajima iz života momka po imenu Christopher McCandless, koji je odlučio napustiti svoj dotadašnji način života i sve osobe iz njega, da bi autostopom obišao različita mjesta u Americi u želji da stekne adekvatan trening za svoju finalnu misiju, koja je uključivala odlazak na Aljasku, te preživljavanje u divljini. Film inače traje 148 minuta. Uvijek sam skeptična prema filmovima koji traju preko 120 minuta, malo jer mi koncentracija popusti, malo jer mislim da se radnja često razvuče i pogube konci, ali ipak ovo nije bio takav film. U jednom momentu kada sam pomislila da bi mogao biti kraj, bila sam zapravo strašno razočarana, jer očekivala sam finalni rasplet i imala sam konkretnu viziju kako će to izgledati. Zapravo baš će vas taj kraj vjerovatno ostaviti s podijeljenim mišljenjima, u konktekstu da li su stvari mogle i trebale ispasti drugačije. Ono što je mene dojmilo u ovom filmu jeste jedna sirova želja za avanturom, donekle pokrenuta tipičnim tinejdžerskim buntom protiv roditelja i onoga što oni predstavljaju, ali s druge strane i iskrenošću u ljudskim emocijama i pravednošću, a što su sve većinom utopijske emocije, neshvaćene od strane širih masa. 

2. Wild sam pogledala jedne sunčane subote u želji da jutro provedem u krevetu, uz keks i mlijeko te neki lagani film. Nešto jednostavno bez mnogo mentalne uključenosti. Prilično sam se iznenadila da je film bio mnogo više od toga. Možda je malo više okrenut ženskoj publici, ne radi dijaloga, ili radi same Reese, koja je izvrsna u ovom filmu, već radi empatije, koju će možda prije druga žena osjetiti prema tragediji koja je zadesila junakinju ovog filma. Također, kao i u prvom filmu, riječ je o biografskoj priči, a tešište konflikta je opet, na vrlo sličan način, određeni emotivni senzibilitet, ali ovaj put prema gubitku roditelja koji je bio uzor i motivacija.

3. A story of Yonosuke je slučajno pogledan film za vrijeme sedmice japanskog filma u Sarajevu. Iznenađujuće veseo, duhovit i neobičan film, bez neke određene tematike, tj. više u vidu osvrta koliko nas može oblikovati prisustvo neke, pomalo ekscentrične osobe, u našem životu. Jedina mi je zamjerka što je mogao trajati možda i malo kraće, ali ipak nisam osjetila "težinu stolice" gledajući ga. 

4. Fury reći ću da vrijedi pogledati, ako ništa, onda radi Pitta. Ipak, čak i za one koji nisu ljubitelji žanra, ili tematike, preporuka. Ustvari, prije svega preporučujem film za Tarantinovce. David Ayer je svjesno ili nesvjesno pripremio filmsko čedo, koje kao da je u srodstvu s Tarantinovim Inglourious Basterds.

5. Gone Girl možda i najbolji od najboljih. Brilijantan što se mene tiče. Dovoljno nerealan, originalan, brutalan i iskren, Drakonski pravedan.

6. Hotel Grand Budapest je nekako ostavljen kao najbolje za kraj. Pregledala sam ga u jednom dahu. Kad bih sanjala film, ovako bi izgledao.





Toliko za ovaj put.

Comments

  1. gle, ti si živa!
    odavno nisam vidjela na feedu tvoje postove :)
    neke s tvoje liste planiram pogledati, prvo će biti Gone Girl.

    ReplyDelete
  2. O, Zu is back :)) Prepisujem listu (bez 1 i 5)

    ReplyDelete
  3. Živa! :)

    Pepeljugo kako da ti nađem blog? Nešto si mjenjala...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj