Misli jedne zlatne ribice
Koliko bi voljela da je apatija stvar izbora. Da je avionska karta pa da je zamjeni za neku poželjniju destinaciju. Razmišljala je tako jedna zlatna ribica, posmatrajući svijet iz skučene staklene kugle.
I razmišljala je o sebi kao o frakciji skupa probranih atoma. Posmatrala samu sebe iz različitih perspektiva. Iz zraka kad ispliva na površinu, ispod vode kad zaroni i svaki put bi vidjela isto - vlastiti odraz. Jednako isti kao i bilo koji drugi put kada bi prolazila kroz isti ritual.
Šteta, šteta što je nije kupio onaj bračni par. Razmišljala je ponovo. Oni sigurno imaju potok u svom vrtu i tu bi me držali. I možda bi imala neko zanimljivo društvo ili makar Sunce i svjež zrak.
Tu istu noć, sanjala je da sniježi. Snježile su latice trešnjinog cvijeta iznad potoka. Spustila se na kamenčić u koritu i posmatrala za promjenu nešto što nije njezin odraz. Ako je i jedna zlatna ribica doživjela ataraksiju, onda je to bila ona, upravo tada. U svom snu.
- Aiko, Aiiiikooo... - Šta, šta je bi…
Šteta, šteta što je nije kupio onaj bračni par. Razmišljala je ponovo. Oni sigurno imaju potok u svom vrtu i tu bi me držali. I možda bi imala neko zanimljivo društvo ili makar Sunce i svjež zrak.
Tu istu noć, sanjala je da sniježi. Snježile su latice trešnjinog cvijeta iznad potoka. Spustila se na kamenčić u koritu i posmatrala za promjenu nešto što nije njezin odraz. Ako je i jedna zlatna ribica doživjela ataraksiju, onda je to bila ona, upravo tada. U svom snu.
- Aiko, Aiiiikooo... - Šta, šta je bi…
Comments
Post a Comment