Ljudi kratkog

... fitilja. Ili drugačije rečeno, ljudi koji šize na svaku. 

Mene ljudi kratkog fitilja deprimiraju i izbjegavam takve u širokom luku. S jedne strane jer na mene redovno nastoje da prenesu tu svoju nervozu, s druge strane jer tvrde da se ne mogu kontrolisati, kao da pate od neke neizlječive bolesti u najmanju ruku, a ne od vlastite gluposti. Susretala sam se sa svakakvim buradima baruta, ali oni koji su najbrojniji spadaju u tri grupe.

1. grupu čine ljudi koji divljački reaguju kada se nešto prospe. Ok, izuzetak je kada neko na tebe nešto prospe (pogotovo vrelo, ili nešto što se ne može oprati više ikada, ili oboje), ali opet i u tim slučajevima bolje je nastojati riješiti situaciju civilizovano. Jeste brate nezgodno kada je sve posljedica nečije užasne traljavosti, a ne obične nesreće, ali više se tu nasekira poliveni, nego onaj što prolije. 
Ipak ovdje prije svega mislim na ljude koji bukvalno šize kada se u kući nešto prospe. U mojoj kući je uvijek bio najveći grijeh prosuti nešto. Isto kao da smo baratali kiselinama, a ne namirnicama koje se većinom uvijek daju očistiti. A nismo vala imali ni neke bijele luksuzne sagove. S druge strane, valjda baš zato što je uvijek bilo toliko bitno postupati s oprezom, ja sam redovno nešto prosipala. Džonglirala sam jajima i razbila do sada možda i cijelu školjku. Nebrojeno puta bi mi cijela tacna s obrokom završila na podu. Jogurt radi onog mućkanja (gdje ja nikad ne provjerim da li je čep dobro zavrnut prije toga) je znao završiti svuda. Po policama, podu, torbama, odjeći, tehnici. Hektolitre vode sam prolila, masu čaša razbila. I opet, sve se to na kraju dalo očistiti, usisati, pokupiti staklo i niko nije nastradao, pa čak ni računar koji sam do sad oblila omanjim kanisterom vode. Od tolike traume da ću slušati predavanja zbog nečeg prosutog, razvila sam davno još nadljudske instinkte predviđanja pravca kretanja tijela u slobodnom padu i fatanja u nekom matriks fazonu još u zraku. 
Kod takvih mi je nekako najgore što i kad se desi da se nešto prospe, umjesto da odmah ustane i uzme neku krpu, ubrus, spužvu da sanira štetu, jok, ono prvo pola sata gunđa, psuje i fata se za glavu, kao da je atomska bomba bačena po sred stana. I takvi uglavnom jednako lude i kad oni nešto prospu i kad to neko drugi uradi. Nema razlike. I u oba slučaja su jednako beskorisni.


2. grupu čine ljudi koji ludo reaguju jer nešto ne ide po planu. Ti pojedinci se najbolje prikažu u timskom radu. Mislim, radiš s ljudima, grupa od x pojedinaca i naravno 300% je šansa da će nešto krenuti naopako i onda jedno, ili više njih teroriše sviju umjesto da se prilagodi situaciji i skonta neki djelotvorniji pristup. Jebi ga nisu svi ni za timskog rada, a još manje za neke vođe tima, a svaka guzica prvo poleti da to radi. 
Ima onih što se izgube, kad se izgube. Ja bih bila spremna momka koji je idealan u svakom drugom pogledu bez imalo premišljanja ostaviti, samo ako vidim da šizi jer smo se negdje izgubili i ne znamo gdje smo, ni kuda idemo. I još ako pri tom neće da pita za upute nego me samo onako krkanski tlači... 
Ili ako mi pije krv jer negdje kasnim i to ne zato što kasnim, nego eto sramota je njega što je sa mnom kriminalkom posebne sorte koja se usuđuje da kasni ljudima. Takav je sigurno pizda i u daleko bitnijim situacijama kada ti treba neko ko nije pizda. 


3. grupu čine ljudi koji gube razum radi drugih ljudi. Neko se možda nenormalno trudi i fokusira svoj život na tome da ti izvuče i posljednji živac, ali to ne znači da se i ti trebaš priključiti čitavoj situaciji i svakog momenta očekivati da ti otkaže štitna, ili iskoči čir. Još se manje treba paliti radi ljudi koji se čak i ne trude, nego se desi neka obostrana negativa i okonča nesretnim događajem. Bilo, prošlo, nastavi dalje.





Danas je jako malo onih koji znaju razlikovati bitno od nebitnog i to bitno (a pogotovo nebitno) regulisati kako pristoji jednom civilizovanom biću. Malo je onih koji kontrolišu svoje strasti i usmjeravaju ih tamo gdje je strastima mjesto. Umjesto toga, svi su radije zapete puške, što samo čekaju i najmanji poticaj pa da opale. I još pri tome misle da im je to u genima. Jadni, rođeni takvi. 


Comments

  1. Čim sam vidjela o čemu je post zazeblo me oko srca koliko ću se prepoznati u tome svemu, ali dobro je, nije puno :). Malo ova druga, malo treća grupa, ali ništa strašno, znam se smiriti.
    I nije to neizlječivo i na tome se može raditi, kao i na svemu, samo ako se potrudiš.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma znaš kuhat pa ti je odmah sve oprošteno. :D

      Delete
  2. Paz' kad mene nema ni u jednoj gupi :)

    ReplyDelete
  3. ni mene :)
    ma ja sam radila na sebi i sad je bolje neg prije 10 godina. ali zahtijeva trud ne dat se uvući u histeriju ili grintanje ili nezadovoljstvo.
    jako mi se ne da biti u prisustvu nekog tko radi skandal oko male neibtne stvari .

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš to. Ne da mi se ni biti u prisustvu takvih ljudi.

      Delete
  4. ja sam u grupi sto pizdi kad neko kasni :) znak nepostovanja i egoizma. izbjegavam kasnioce :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ja sam u grupi onih što kasne i ne pravim neku analizu od toga. Desi se i kad krenem ranije i kad krenem na vrijeme. :)
      Ali i nemam neke tačne raje, svi kasne i ne smeta mi ni sačekat.

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj