Posts

Showing posts from February, 2013

Mnogi znaju da pišu, a tek ponekad poneko zna i da voli

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.
Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!
Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti.…

Butterfly

Image
Relationships are weird. Once we’re in one (with family, a spouse, whatever), we promptly begin to take the other person for granted and move on to impressing strangers instead – say, our boss. Then, once we’ve impressed our boss, we start taking him for granted too, and so on, in an endless cycle of apathy. It’s like we always prefer to impress and charm the new, than to work on what we already have.

Ljude koji su skloniji ovakvom ponašanju zovem leptirima. Njihovi društveni maniri su identični životu jednog leptira, koji neprestano dane provodi u letu od cvijeta do cvijeta.  Tačno negdje u periodu srednje škole sam imala prvi doticaj s leptirima. Uglavnom su leptiri bile cure, mada ne znam da li je to značilo da su cure tome sklonije, ili je u pitanju samo logičan rezultat jedne gotovo sasvim ženske gimnazije (nas je bilo 30 djevojaka i praktično smo činile zaseban razred, naspram onih jadnih 6 momaka).
Leptiri tj. leptirice, se mogu prepoznati vrlo jednostavno. Kada dolete do tebe, …

I wish I knew you better

Image
Znate li možda onaj osjećaj, kada nekoga upoznate prilično površno i prilično davno. I ta osoba bude prilično zanimljiva, ali prođe momenat i prestane svaki kontakt.  A zatim prolete mjeseci i mjeseci, i tek na osnovu nekih desetih ljudi i situacija, puno kasnije uvežete da je ta osoba zapravo ne samo prilično zanimljiva nego vrlo zanimljiva...  Znate li? Zar nije bezveze?

Gledala sam/Gledam

Zaboravih prošli put spomenuti da sam gledala i Hobita i da više nemam namjeru gledati ništa iz tog serijala, osim možda u komadu u trenucima najvećeg životnog očaja. Isto mi se desilo kao i s Dvije kule ... Jedva izdržala do kraja filma. A još sam gledala u 3D varijanti. I opet, vjerovatno sam trebala prvo pročitati knjige prije upuštanja u avanturu s filmovima. 
Pogledala sam i SLP i izgleda da ću biti jedino žensko u okolici kojoj je film bio prosječan. Pa je li samo meni bio tako totalno predvidiv? Dobro nije da nisam i ranije gledala skroz predvidive filmove, ali od toliko nahvaljenog sam očekivala daleko više. Ipak drago mi je da ga jesam pregledala jer prepoznah dobar dio sebe u ovome:

I do this! Time after time after time! I do all this shit for other people! And then I wake up and I'm empty! I have nothing! (ima tu još par dobrih izjava, ali ne mogu naći kompletan citat).

I sama se ovako ponašam, a onda i osjećam i to već dobrih desetak godina i sada prestajem.
Nije da nis…

Dvije-tri o zagrljajima

Postoje zagrljaji iz poštovanja.
Postoje zagrljaji reda radi.
Postoje oni weird od 45 stepeni "poluzagrljaji."
Postoje zagrljaji bez pristanka.
Postoje neočekivani zagrljaji.
Postoje neugodni zagrljaji.
Postoje zagrljaji iz užitka.
Postoje zagrljaji iz potrebe.
Postoje zagrljaji s porodicom.
Postoje zagrljaji s bliskim prijateljima.
Postoje zagrljaji altruista.
Postoje zagrljaji nakon dugog neviđanja.
Postoje zagrljaji zahvalnosti.
Postoje zagrljaji slavlja.
Postoje zagrljaji tuge.
Postoje zagrljaji na koje se naviknete.
Postoje zagrljaji koje trebate.
Postoje zagrljaji koji zaustave vrijeme i smire nemire.
Postoje zagrljaji koji izliječe i svaku iščašenu ćeliju u tijelu vrate na pravo mjesto.
Postoje zagrljaji kojih više nema.

Gledala sam/gleda mi se

Kako to uvijek bude, od filmova od kojih imam velika očekivanja ili ih predugo čekam, ostanem često uskraćena za maksimalno zadovoljstvo. Naprimjer Django (kojem bih i dalje dala čvrstu osmicu), očekivala sam da će biti sigurna 9/10. Film je stvarno fenomenalan, volim svaki Tarantinov film na svoj način, ali opet par puta sam onako u sebi odmahnula glavom. Neke scene su mi bile jednostavno suvišne. I trajao je predugo, moglo se toga i skratiti. Ipak (da ne spoilam neću ulaziti u opisne detalje, koje su mi sve scene bile naprosto fantastične i na koje sam u sebi aplaudirala) dođe mi da ga opet pregledam, jer baš zato što je toliko trajao čini mi se da i nisam od prve sve obuhvatila onako fino i upila kao što bih trebala, pa da mogu reći da sam sad baš pregledala film. I da, Christoph Waltz! Taj čovjek mi je svaki put tako ugodno iznenađenje. Odličan je. Zaista, odličan. I uloge u Tarantinovim filmovima do sada su mu tako precizno pristajale.

Gangster Squad mi je s druge strane bio više…