You can't spend what you ain't got, you can't lose some little girl you ain't never had

Nikad nisam imala želju, a ni potrebu da posjedujem nekoga. Pa ni životinju. Radije bih da imam životinjskog saputnika na četiri noge, nego da sam vlasnik nekog drugog živog bića. Previše robski za moj ukus i previše patronski. Sjećam se kad sam popunjavala za jednog ljubimca neke papire, da može sa mnom preko granice, pa sam između ostalog morala navesti ime i prezime vlasnika. Prekrižila sam olovkom riječ vlasnik i napisala staratelj. Jer u suštini ja sam samo to - staratelj za tu životinju. 
S pravnog aspekta mi je jasno zašto to sve, jasne su mi odgovornosti, obaveze... ali bez obzira i staratelji su također odgovorni itekako. Roditelji su staratelji djeci. I odgovorni su za svoju djecu (ili barem trebaju da budu), dok god se može dokazati da djeca nisu bila ni zrela ni mentalno sposobna da shvate odgovornost i posljedice svojih postupanja.
Što je onda jedan pas, ili mačak, ili zec vlasništvo jednog čovjeka, koji mu ne može ipak biti samo staratelj, odgovoran potpuno i sasvim za svu štetu koju ta životinja napravi? Čini mi se da bi jedna tako mala, ali tako značajna distinkcija ipak učinila da se ljudi ljepše i odgovornije ponašaju prema svojim životinjama. S barem malo više poštovanja.

U tom kontekstu još bih manje željela da posjedujem ljudsko biće. I ne mislim pri tome na fizičko posjedovanje, već na ono emotivno. 
Ne znam čemu, ne znam što bih vezala ikoga.



Oni koji hoće da odu, neka idu. Neka idu i neka traže ono što (misle da) žele pronaći. Ljudi svakako  uvijek odu i onoga ko želi da ode je nemoguće vezati. Ne sasvim. Uvijek jedan dio bude odsutan, a kome treba parcijalno prisustvo...

I zato uvijek i sviju koji hoće da odu, pustim. I vodim se logikom, da svakako ne mogu izgubiti nekoga, koga  nikada nisam ni imala. 

Pa sve i da griješim i to debelo. Bilo bi mi neoprostivo ponižavajuće, stezati nečije prisustvo na uzici. I to što kraćoj to bolje. Ne bih to mogla, pa makar me hiljadu puta ostavili svi oni, koje svakako nisam ni imala.



Uostalom, vezati ljude, nije dokaz ljubavi, nije dokaz ničega, osim nedostatka poštovanja i brige za tu voljenu osobu i njenu sreću, a u krajnjoj liniji i svoju vlastitu. 


Comments

  1. Ja uvijek zamislim kako bi bilo meni da me neko zadržava protiv moje volje i to presudi.
    Kada vidim ko sve može da kaže za sebe da je vlasnik neke životinje život mi se zgadi.

    ReplyDelete
  2. Ja nisam vlasnik, ja sam hranitelj. I cistitelj. :)

    Zasto zadrzavati nekoga silom? Da se brze ugusi? Da pocne da mrzi? hm..

    ReplyDelete
  3. joj to sa posjedovanjem je zajebato. ljudi prečesto misle da će posjedovanjem nekog zadržati.baš..

    ReplyDelete
    Replies
    1. Za šta je prisila uopšte dala rezultata kod ljudi, ikad...

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju