Nekoliko starih koje su imale potencijala da postanu nešto više, a nikada nisu - mini zbirka, dio prvi

Nekada davno za rođendan joj je kupio Jack Daniels u Češkoj, onaj što se sad i kod nas može naći za 129,99 KM. To ustvari nije flaša, nego je to bure u obliku JD flaše. Nije baš shvatila da li time poručuje da je voli i da i u Češkoj, među svim onim zanosnim Čehinjama, plavokosim, plavookim, glatkim i slatkim, nekada pomalo, pomisli i na nju, ili joj samo poručuje da je pijandura svoje vrste. 
Nije bilo bitno, glatko je skliznuo niz grlo kad su raskinuli. Par mjeseci poslije. Jer veze na daljinu nisu veze nego izgovori, kada nijedno nije spremno da sasječe, ono što će svakako prije ili kasnije postati korov.





Pisao joj je pjesme. Ostavljao ih je svuda po kući, na plavim stickerima. Na zidu, lampi iznad kreveta, frižideru, (poklopljenoj) zahodskoj dasci, televizoru, po ogledalima - jer je znao da će ona svako jutro prije posla obići sva ogledala po kući da vidi je li joj sve na svom mjestu. 
I pravio je kafu. Divnu kafu, svako jutro. Kafa je bila super, ali ritual s pjesmama joj je bio smiješan i djetinjast. Niti je razumjela nešto naročito poeziju, niti je ista interesovala. 
Ovaj sad joj ne piše pjesme i ne pije kafu. Dobro je i kad se sjeti da je tu i tamo pogladi po kosi ponekad. To je neki vrhunac netražene privrženosti s njegove strane. Nije čovjek od riječi i puši, cigaru na cigaru, a ona je alergična. On je više čovjek koji hoće ručak svaki dan, nekoliko ispeglanih košulja i seks tu i tamo, ujutro na brzaka ili poslijepodne, prije nego se strovali na krevet da odspava prije utakmice. I gladi je. Kao kuju kad pogladiš jer je bila dobra curica. Divna moja mala kujica, danas si bila dobra djevojčica, e to čuje u glavi svaki put kad je tako pogladi. Dobro, ruku na srce, nije da je samo gladi, nekad joj i poklanja - ogrlice od bijelog zlata, Guessov sat, Louis Vuitton torbicu i ne jeftinu s pijace što svaka mica može da priušti, nego original.

Nedostaje joj često danas onaj mali plavi sticker s par nerazumljivih stihova i osjećaj da je nekome toliko stalo, da joj ih napiše. I što joj je to tad bilo toliko smiješno i djetinjasto? Možda je ona bila smiješna, i djetinjasta, i malo i glupa. A možda je i danas. Zar to nije nešto najljepše što ti osoba može pokloniti... dio sebe, svaki dan, kroz male zapise na papiru?





Uradila je isto što je radila svaki put kada nije znala odgovor ili nije bila sigurna - pitala google. Otvorila je početnu i ukucala how to know if you love someone i primjetila da su se drugi isto pitali i prije nje jer joj je već na pola rečenice bilo ponuđeno pitanje koje je mučilo već dugo vremena. Kliknula je enter s puno nade da google sigurno mora znati. I zaista jeste. Google uvijek zna...
Dobila je više ponuda gdje se obrazlaže udarna tematika. Otvorila je jedan od sajtova i našla sljedeće upute do odgovora na njeno pitanje:
1. What does your gut tell you?
Sjela je, ispravila se na širokoj i pomalo rasklimanoj stolici, te duboko udahnula, kontemplirajući nekoliko trenutaka. Pa šta kažeš? - osluškivala je. I čula ništa do tišinu. 
2. Be objective. Think about what you like about him.
Sviđalo joj se kako je uvijek imao neki sjaj u oku dok ju je gledao i sviđalo joj se što je s njim uvijek vesela i bezbrižna, ma kakav god crni oblak visio iznad nje. I što je znao sve ono što ona nije znala. Sviđalo joj se ono veče kad joj je donio dvije kile jagoda od čak četiri marke po kili samo zato jer su se njoj eto jele, i kako je završila ta večer... Sviđalo joj se što je uvijek grlio kao da strepi da će mu izmaći negdje, kroz prste i što joj je dozvolio da izabere stranu kreveta na kojoj će spavati. I sviđalo joj se svašta. Ono, objektivno skroz.
3. Imagine how you would feel if you lost them.
Osjećala bi se kao da ju je neko sasjekao na desetine desetina komadića, strpao u mikser, a zatim prešao valjkom i nakon toga je bacio hijenama. I vjerovatno je više nikada niko ne bi sastavio u dostojnu cjelinu. Tako nekako. 
I dalje nije znala, je li to dovoljno? Je li previše? Je li ili nije, ili jeste, ili možda, ima, potencijal. Jebote što google nije osoba, psiholog, seksolog, ginekolog, pulmolog, neko, da ga posjedne i pita. Jedan od njih bi morao znati, kako se čovjek osjeća kada nekoga voli. 





Ono što je najviše mrzila na njemu je bila njegova odvratna navika da gleda druge žene i to dok je s njom. Pitala se šta li tek radi kada joj vidi leđa. I šta će tek raditi za mjesec kad se uzmu, pa još i po zakonu dobije dozovolu da radi šta mu je volja sa strane. 
A nije brate da je njoj šta falilo. I dok je on zagledao druge, drugi su zagledali nju, ali džaba je to njoj. Kad god i gdje god da su izlazili skupa, ona bi samo pratila kuda njegove oči šaraju i po kome.
Uzeli su se ipak. Šta je dalje bilo, ostaje da se sluti.





Nikad joj neće biti jasno što se totalno osjećala prevarenom kad god bi shvatila da je priču koju je prosuo njoj, prosuo i milionima drugih prije nje. Normalno da lik neće smišljati za svaku ženu novu priču. To samo u filmovima rade. Ali džaba, osjećala se zgroženo i kao da joj je neko ubio mačku i to pred očima. S nožem. I puno krvi.










Comments

  1. meni je ovo tužno i divno, i samo se nadam, nadam se da nije (sve) autobiografski

    ReplyDelete
  2. Da li pišeš za neke novine možda ili neki portal ili tako nešto? Bez obzira da li ti priče nastaju na osnovu ličnog iskustva ili si poučena iskustvom okoline, ili je, pak, sve samo proizvog mašte, jako dobro pišeš i mislim da bi bila šteta da (mimo bloga) više ljudi ne čita to.

    I da, mnogo mi se sviđa kako si prilagodila Camusov citat u opisu bloga? Da li bi ti smetalo da ga preuzmem takvog?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Argh!, mrzim kad pravim greške, a ima ih par; samo sam se htjela osvrnuti i na to. :D

      Delete
    2. ^ +1 za to da više ljudi treba ovo da čita.

      Delete
    3. :D Hvala objema za komplimente.

      M - ne pišem ništa osim bloga. Nisam nikada ni probala, ni tražila da pišem i nisam sigurna da li bi to uspjelo, jer mi baš i ne ide pisanje na datu temu ili za zadatak, nego uglavnom nekad mi naleti neka inspiracija i tad pišem, pišem, a kad je opet nema, slova su mi sasvim mrska. Tako da i nisam neki materijal za novina. :D Jedno vrijeme je OIA objavila nekoliko postova na svojoj web stranici pa su prestali. Valjda im je bilo mrsko što me uvijek moraju pitati da li nešto smiju objaviti. I to je jedan od razloga što ne sarađujem baš s portalima, jer ja sam striktna u zahtjevima objavljivanja bilo čega, a stičem dojam da se ovdje tuđe riječi, priče, blogovi shvataju prilično neozbiljno i da se nastupa s nekim stavom da se nama, blogerima, čini usluga ako se nešto objavi bilo gdje, a ja mislim da je ipak malo drugačije.
      Opet, ako bi nekada iskrsla prilika za neku ozbiljnu ponudu, ozbiljno bih možda razmislila da li sam taj kalibar i da li imam kvalitetu koja se traži u tom smislu, a sada samo pišem, onako, iz ljubavi prema pisanju. :)
      Ko pročita, pročita. :D

      Slobodno ti koristi citat kako ti volja. :D

      Delete
  3. Pretplaćivanje na Dnevni Avaz :D, dobra si.
    Odlično pišeš, drago mi je što makar na blogu objavljuješ. Ova pričica s poezijom npr, i ovo s Google-om, genijalno, i ovo zadnje-tako istinito, i genijalno. Baš si dobar pisac i ne kažem to samo onako.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti ženo za te divne riječi! :D

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj