Kako su me dokumentarni programi sjebali... or not

Kad upalim tv jedino što gledam je, manje više isključivo, Animal Planet, Nat Geo i Discovery. Ima momenata kada pomislim da nabavim digitalnu tv pa na to nadodam i Nat Geo wild, HD varijante, pa i Discovery Science i ostale diskavri kanale, a onda se sjetim kako su me navedeni programi sjebali... paaaa se predomišljam koliko je to pametno.
Npr. shark week na Animal Planetu. Ne znam zašto uopšte gledam te emisije kad znam kakve će posljedice izazvati. Mislim da su jedne godine imali čak i shark month i to baš u vrijeme godišnjih odmora.


(Ovaj naredni video, ko ima slabo srce neka samo preskoči.)


Prekul scene iz života nakon ovih emisija: ja otišla na more, Jadransko more. Sjela na balkon i to je otprilike u prvih par dana bilo najbliže što sam prišla vodi i plaži. Onda sam se naredni dan natjerala da umočim noge ako ništa... ono do članaka. Naredni dan je išlo do koljena, ali i dalje sam većinu vremena provodila na balkonu, gledajući kupače. Pred sami polazak, skupila sam hrabrosti da uđem na nekih pola metra dubine, brzo čučnem i izađem odmah nakon toga.
Ok, nije bilo baš tako :D ali jeste bilo paničnih ulazaka, ako voda nije bila sasvim bistra, kao za vrijeme oblačnog vremena. Tada bih jedva izdržala nekih pet minuta radi raje i odmah izašla dok se opet ne pojavi sunce. Najdublje što sam otišla je voda do vrata i nazad. Ono kao da ipak ne rizikujem. I nije mi padalo napamet da plivam bez ful opreme, dakle peraje i maska za ronjenje u ruci, da u svakom momentu vidim šta je ispod površine, a urnebes je bio kada sam radi galeba koji je nedaleko od mene ronio po ribu, brzinom munje ispalila iz vode do balkona i dvogleda da vidim šta je to bilo.

I nikada mi nije bilo jasno, kako emisije tipa I was bitten, Shark attacks, I survived ali jedva i slično, gdje ljudi bez udova pričaju kako su jedva ostali živi, trebaju pomoći nama gledateljima da shvatimo da su ajkule divna stvorenja, koja nikome neće zlo i samo plivaju okolo i uživaju u životu...

S druge strane, bilo je i nekih zanimljivih momenata u svemu tome, kao kada Craig Ferguson ide hraniti ajkule. Čitav njegov pristup tome je tako simpatičan i racionalan (gdje se i sam pita, zašto to sebi radi), a opet na kraju kada prođe kroz to iskustvo bude pozitivno iznenađen kako je promjenio mišljenje o tim životinjama. Usput ovaj video je stvarno super i preporučujem gledanje. Ili kada jedna ženska ide da pliva s ajkulama da se oslobodi svog straha. Ima tako prekrasnih snimaka, jedan od bbc-jevih boljih, baš dođe mi gotovo da pomislim da bih i ja to mogla. Gotovo.



(za drugi dio, gdje ide plivati s opasnijim ajkulama, klikni ovdje.)


Osim ajkula, tu su istrage avionskih nesreća na Nat Geo. Negdje nekad sam pročitala da je avio saobraćaj kao najsigurniji od svih oblika transporta... ali kada čovjek gleda te emisije o avionskim nesrećama, baš i ne dolazi do zaključka da je to istina.

Da ne pričam kako već godinama odlažem odlazak u Australiju kod prijatelja koji me godinama nagovaraju da dođem, jer taj put predstavlja odraz svih gore opisanih katastrofa koje čekaju da se dese (avionski prevoz, ajkule + opasni pauci i zmije i krokodili u onim njihovim rijekama).

Opet znam ja sebe, s obzirom da mi ti prijatelji žive u Kvinslendu, ako ikad odem, ko da gledam ići ću do krajnosti i samo iz vantjelesne perspektive vidjeti sebe jednog jutra kako oblačim ronilačko odijelo i idem roniti oko Velikog koralnog grebena. Možda bih čak "obišla" i koju ajkulu usput, onako ležerno, bez obaveze.

Comments

  1. Joooj, bezi!! Zadnji put kad sam gledala onog prezivljavaca, nisam spavala 3 dana :)) Zato sad nemam tv. Tacka. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ma ne dam se zastrašiti. Većinu vremena. :D

      Delete
  2. jako malo gledam tv, uglavnom dokumentarce. morski psi mi nisu privlačni, a sigurno me ne privlače svjedočanstva ljudi kojima je neka živina pojela nogu, a oni o tom pričaju s oduševljenjem.
    kad sam u moru, i otplivam dalje, i okrenem se prema obali i vidim di je daleko, uvijek mi padne na pamet peraja koja se približava..;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Neslana šala bi bila da neko pliva za nama i ponese ono jedno peraje... :))

      Delete
  3. Replies
    1. Nije u tome poenta. Svakako ih gledam i na računaru.

      Delete
  4. Hahaha, e nasmijah se ja pošteno. :D
    Nisi ti zanimljiva ajkulama, nea te čovjek šta pojest. :p

    ReplyDelete
    Replies
    1. E pa konačno da neko konta moj smisao za humor. :P
      A ima onaj surfer. Zajedno s daskom nije imao ni 50 kg pa su ga ipak napale čak dvije bijele psine. :D

      Delete
    2. Ja sam, htjela ti to priznati ili ne, tvoja srodna duša. :p
      Nije sve u kilama, nešto je i u masi. :D

      Delete
  5. Idi u Australiju iako se bojiš jer kajat ćeš se kasnije, idi kad imaš priliku male su šanse da ćeš se pokajati a velike da će ti biti super!
    I normalno se bojati jer ima hrpa stvari kojih se treba bojati i sama se panično bojim štakora i u zadnje vrijeme sve više i više visine, ali mi u tim prilikama dođe u glavu citat iz Tvrđave "Boj se ovna boj se govna, a kad ću živjeti" :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. Upravo tako. Ne može se živjeti u strahu. To za visinu te razumijem. I mene malo visine muče. Za Aus sam počela ove godine da se pripremam, što psihički što financijski. :D

      Delete
  6. Hehe, muž i ja smo takođe neko vreme bili fascinirani emisijama o ajkulama, pa sam se ja zasitila jer ih sve vrte u krug, a on i dalje gleda. Kupaj se slobodno, jednom se živi :-DD

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tako nekako. U starosti ćemo se sjećati stvari koje smo uradile a ne onih koje nismo. :D

      Delete
  7. Ja bih putovala gdje god da imam rodbine vani ali na žalost nemam. Tako da kofer u ruke i put pod noge kad imaš priliku :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. A mene rodbina ne zove zato iako ih svukuda ima.
      Ako odem nekad u narednih par godina, šaljem ti razglednicu. ;D

      Delete
  8. Ja znam kak to djeluje na mene pa ni ne gleda. Da gledam valjda se tuširati nebi išla :D

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj