Autumn Leaves '11 (Déjà vu blog)

Zelena klupa, kojoj je falila jedna daska, otkinuta rukom bezdušnog vandala, je bila hladna kao ledenica, hladna do upale jajnika. Ispod oblačnog nebeskog sivila prostiralo se šetalište puno opalog šarenog lišća. Šuštalo je ispod koraka prolaznika i mirisalo na prve znake jeseni.

S desne strane laganim hodom prilazili su, simpatični starac i starica, i šaputali tiho jedno drugom neke riječi koje nisam mogla čuti. Ona je imala sijedu kratku, uredno počešljanu kosu. Virila je ispod malog crnog šešira sa smeđom trakom iznad sitnog oboda. Rukom je obuhvatala njegov lakat i pridržavala muškarca u sivom mantilu, koji je šepao na lijevu nogu, radi čega je nosio štap i povlačio prašinu sa ulice za sobom sa svakim novim korakom. Poslije minute ili dvije, ušli su mi u slušni domet i razabrala sam da se starac žali na koljena.

- Zašto ne bismo sjeli na klupu? Odmori malo.

- Izašli smo u šetnju, neću da sjedim.

- Pa kratko samo, ako te tako jako bole.

- To je zbog ove studeni. Znaš da me uvijek bole kad je ovako.

- Znam. Sjest ćemo na klupu.

Mislila sam da će produžiti do naredne, ali sjeli su na moju klupu. Vjerovatno jer je bila najbliža.

Pomogla mu je da sjedne, mičući kratkim, brzim pokretima naborane ruke, opale listove s tog dijela.

- Ova klupa je hladna. K'o da sjedim na betonu.

Složila sam se sa starčićem. Stvarno je bila hladna, čak i nakon mog desetominutnog sjedenja na istom mjestu u bezuspješnom pokušaju da to isto mjesto malo ugrijem. Ali ja baš i nisam dobra u tome, činilo mi se da je veća šansa da temperatura klupe, pređe kroz moje dupe na mene, nego što će moja preći na nju.

I starici je vjerovatno bilo hladno, ali ništa nije rekla. Odsjedili su malo u tišini, a zatim je ona posegnula rukom u svoju torbu i izvadila Mocartove kugle. Neotvorene.
Oblizala sam se u sebi i nastojala ostati neprimjetna.

- Djevojčice, hoćeš li i ti jednu? - pogledala je u mene, a ja se nisam mogla sjetiti kada me je neko oslovio s djevojčice, a još mi je bilo teže sjetiti se, kada me je neko na klupi, u hladnom oktobarskom danu počastio ukusnim Mocartom.



Ostatak dana sam se osjećala kao malo sunce koje ipak može zagrijati hladnu oštećenu klupu nakon kuglice Mocarta.





ili

Comments

  1. Bože što ja volim tvoje postove :)
    Nemam ti nikad ništa za reći jer eto... Ti već sama sve kažeš :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

Proces donošenja velikih životnih odluka