Priča o jednom dječaku

Sinan je trinaestogodišnji dječak koji svako jutro ustaje oko sedam da bi s ocem išao na posao. Zaputili bi se po naselju od kontejnera do kontejnera i skupljali bi karton, novine, kutije, papir. Sinanova majka je radila kao čistačica, što po kućama ko bi joj dozvolio, što po poslovnim objektima, ko bi je preporučio. Kada nije radila kao čistačica, radila je šta god je drugo uspjevala da dobije da radi.

Svako jutro Alija je oko pola osam polazio na posao. Na putu ka parkingu prolazio je pored kontejnera gdje je redovno viđao dječaka kako iz kontejnera skuplja smeće. Jedno jutro, onako usput obratio se dječaku i pitao ga kako se zove i ide li u školu. On je odgovorio da se zove Sinan i da ide redovno u školu. I ne samo da ide u školu, nego je i među najboljim učenicima u svom razredu. Alija, misleći da se dječak šali sa njim, je pitao u koju školu ide i ko mu je razrednik. Kako je Sinan išao u školu čijeg je direktora Alija dobro poznavao, nakon par dana, Alija odluči da nazove direktora i raspita se za Sinana. Kada je na telefon dobio njegovu razrednicu, ona mu je potvrdila da je Sinan zaista među najboljim učenicima, da je vrlo bistar i da je jako ponosna na njega. Iznenađen svim tim, Alija odluči da opet prvi put kad sretne Sinana, malo popriča sa njim.

Narednog puta su se sreli ponovo ujutro. Sinan je kulturno pozdravio čika Aliju, a ovaj ga je pitao da li ima sve udžbenike i da li mu može nekako pomoći finansijski ako mu šta fali. Želio je da mu bilo kako pomogne, da ga pogura malo. Sinan mu na to reče - čika Alija, meni ne trebaju pare. Dobio sam od babe udžbenike, rekao je samo da učim. Ako hoćete da mi pomognete, dođite mi na roditeljski u srijedu u 5 naveče. Sinanu nikada niko nije dolazio na roditeljski. Otac i majka su stalno radili, a kada nisu radili, nisu ga htjeli brukati pred ostalim roditeljima i djecom. - Džaba meni sve petice kada nemam nikoga da mi dođe na roditeljski i kada me razredna nikada ne može pohvaliti pred roditeljima.

I tako se Alija u srijedu u 17 h pojavio na Sinanovom roditeljskom sastanku. Kada su Sinana djeca iz razreda pitali, ko je dedo koji mu je došao na roditeljski, odgovorio je ponosno da je to njegov dedo. Svi su mu se smijali. - Kako to može biti tvoj dedo, kad si ti cigo, a dedo ti nije cigan, pa ne može ni biti tvoj dedo. Sinan je uporno govorio da nisu svi u njegovoj porodici cigani i da on ima dedu koji nije cigan i koji će mu od sada dolaziti na roditeljski. Alija je zaista redovno išao na sve roditeljske sastanka. Povremeno je davao Sinanu pare, onako za školu i za odjeću. Trajalo je to prijateljstvo godinu dana. 

Jednog poslijepodneva, dok je Alija odmarao u kući, čulo se zvono. Na vratima je bio Sinan. Objasnio je da će mu naredne sedmice biti matursko veče i zamolio čika Aliju ako ikako može da dođe i da ga isprati. Sva djeca će doći s roditeljima i sviju će neko ispratiti. Sinanovi roditelji neće doći, a on neće da ide sam. Alija mu je obećao da će doći i da će ga ispratiti. Morao je tri put da ponovi i da obeća. Ponovio je sva tri puta i Sinan je ozarenog lica otišao kući. U školi je svima rekao da će njegov dedo doći sa njim. Da će vidjeti da on ima stvarno dedu koji nije cigan i koji se brine za njega.

Redovno bi ujutro Alija ranije polazio na posao, u slučaju da sretne Sinana, da se malo ispriča sa njim. Pošto se bližio kraj osnovnoj školi, pitao bi Sinana da li planira upisati srednju školu. Sinan mu je pričao kako je njegov san da upiše gimnaziju. Alija mu je na to rekao samo da uči i da ima dobre ocjene i da se ne brine hoće li biti upisan u gimnaziju. Planirao je obaviti nekoliko poziva i pomoći Sinanu da sa sigurnošću upiše prvi razred gimnazije. Planirao je i da mu nabavi udžbenike i da mu od sada redovnije daje pare. 

Alija je par godina prije imao dva srčana. Često se osjećao jako loše nakon povratka s posla. Često mu je bilo mučno i morao bi prileći. Bio je u godinama. Već je bilo vrijeme da ide u penziju, ali niko neće da ide u penziju i da živi od crkavice, ako bi i kada bi ona konačno stigla. Veče kada je bilo Sinanovo matursko, Alija se osjećao naročito loše kada je došao sa posla. Nije mogao jesti, nije mogao ništa i onako obučen se spustio na krevet da mu bude malo bolje. Zaspao je i prespavao sat kada je trebao da se nađe sa Sinanom, kada je trebao doći da ga isprati kao što mu je obećao. Čim se probudio, požurio je pred školu, ali već je sve bilo gotovo. Alija se nikada nije osjećao jadnije kao to veče, kada je iznevjerio jednog dječaka, koji je htio samo da mu neko dođe na matursko i isprati ga kao svu drugu djecu.


Nakon toga je prošlo podosta vremena prije nego je Alija opet sreo Sinana. Pitao je komšije viđaju li ga, ali niko nije znao gdje je. Pošto nije znao ni gdje Sinan živi, preostalo mu je jedino da čeka i vidi hoće li ga više sresti.
Naredni put kada ga je sreo bila je jesen. Sinan se pozdravio kulturno kao i uvijek, ali nije dizao pogled. Pitao je čika Aliju što nije došao... S knedlom u grlu koja ga je gušila gore nego ijedan srčani, Alija mu je pokušao objasniti da ima slabo srce, da se loše osjećao i da nije uspio doći. Izvinuo mu se i pitao ga je li upisao gimnaziju. Samo je kratko odgovorio da nije i skrenuo opet pogled, čeprkajući pri tome nekim prutom po prašini. - Pa što mi se nisi javio, ja bih ti pomogao da se upišeš? - Pa čika Alija, ja kada sam rekao babi da hoću da se upišem u gimnaziju on me napao i rekao da nema šanse i kakva gimnazija. Da mi je bolje da se upišem u automehaničare, pa da s njim radim. 

Aliji je bilo teško, zbog svega, ponajviše što je iznevjerio jednog dječaka i što mu nije uspio pomoći, ali onda mu je objasnio da je to možda i bolje, jer je Alija star, a poslije gimnazije, Sinan bi morao upisati fakultet. A ako bi njemu nešto bilo, ne bi imao ko da mu pomogne da završi fakultet. Ali Sinana je bila sramota, sramota što je cigo i što nije mogao upisati gimnaziju. Jer je to jedino što je htio - upisati gimnaziju i imati dedu koji nije cigo i koji se brine za njega.






(Post je napisan po istinitom događaju).

Comments

  1. Sad mi moji problemi djeluju manji...

    ReplyDelete
  2. I ako nije istinita priča, tako je teška i tužna :(

    ReplyDelete
  3. Replies
    1. Vidi ko slusa narodnjake...

      Delete
    2. Ima i ona ... ja sam cigo jalija, moj je dedo Alija...

      Delete
  4. Modni savjetnik..July 5, 2012 at 12:18 AM

    Sve neke tužne priče danas.. Nije to moderno ovog ljeta, imam ja onaj modni kanal, pa ponekad pogledam savjete i preporuke. I boga mi kažu da nije in ove sezone. :D

    Hoću 3 vesela posta, narednih dana, jedan za drugim. A ove sjetne i tužne sačuvaj za septembar, kad istekne dvomjesečna pozitivna prognoza.. :D

    ReplyDelete
  5. Nema inspiracije za vesele. Ja je trazim, ali nema. Do mene dopiru samo neke tuzne price.

    ReplyDelete
  6. Alija je baš izrada! Nikako ne volim izrade!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

Proces donošenja velikih životnih odluka