Kako sam prestala gledati horore

Prvo sam se sjetila samo jednog incidenta, ali zapravo bila su dva, u tom periodu dosta traumatična iskustva, koji su doveli do mog gotovo pa potpunog prestanka gledanja horora. Ima par izuzetaka gdje sam otišla u kino i pogledala horor, ali ne znam da li se to uopšte može računati kao gledanje horora
Po meni horor se na ispravan način može gledati jedino u sopstvenom društvu, naveče, uz ugašeno svjetlo i bez ikakvih rekvizita, uključujući, ali ne isključivo: kokice, sokove, ustvari bilo kakve grickalice ili pića osim vode, te bilo kakva usputna pokrivala za oči.


Ako je neko osjetljiv na ovakve stvari, neka ne čita dalje. Neću ničiji strah da nosim na duši. :P

Prvo moram napisati da je vrlo interesantno da su oba incidenta vezana za isti film, ali prvi uz japansku varijantu, a drugi uz američku. Drugo što je interesantno jeste da sam imala nekih 17. godina kada sam pregledala oba, praktično u razmaku od možda sedmicu-dvije dana. Treće što je interesantno jeste da sam ih gledala na video kasetama, preko videa. 
Prvo sam pregledala naravno japansku varijantu Kruga i to jedno veče dok sam bila potpuno sama kući. Zapravo, sam film nije bio loš, ali nije me nešto naročito ni fascinirao, tako da sam negdje na polovini filma zaspala. Znam da ima ljudi (čitaj, djevojaka većinom) kojima je Krug među najstrašnijim hororima, ali meni film kao film nije bio nešto naročito strašan i znam dobro da sam se u navratima budila i pokušavala upratiti radnju, pa bih opet prespavala nekih 10-15 minuta i tako do kraja filma. 
Horor, pravi horor je nastupio tek nakon kraja samog filma. Ono što je bitno još reći jeste da je moj video, na kojem sam gledala taj isti film, uvijek radio istu stvar nakon kraja filma - izbacivao bi odmah video kasetu i zacrnjavao ekran jer ne bi više bilo slike. A filmovi su se tada gledali, ako se ko sjeća, na onim praznim kanalima, namjenjenim da se na njih prebaci kanal za vrijeme gledanja preko videa. I to sam isto očekivala po završetku ovog filma. Međutim, na kraju, umjesto da izbaci kasetu, video je poludio. Počeo je proizvoditi neke, nikad do tada meni poznate zvuke i nije izbacivao kasetu, a na kanalu (namjenjenom za video), umjesto da se zacrni, javio se snijeg. Sve u svemu, s obzirom da sam bila sama, sjedila u mraku, nakon pregledanog filma u kojem se čitava radnja vrtio oko VIDEO KASETE, nije ni čudo da sam bila prestravljena radi tog iskustva. Ni danas mi nije jasno zašto je baš na toj kaseti nastao haos, ali tih nekih pet minuta dok se sve nije smirilo i utišalo, mislila sam da će me neka nadnaravna sila proždrati iz zidova. Ili nešto u tom smislu.

Pa ipak... i pored te traume, nisam ja umjela da stanem. Taman nakon što sam se koliko-toliko oporavila, uzela sam i da pregledam američku varijantu Kruga i tad sam, opet ne radi filma, nego onoga što mi se desilo nakon filma, preživjela toliki šok, da od tada, do dana današnjeg spavam samo s upaljenom lampom pored kreveta. I tu je bio kraj hororima takve vrste u mom životu.
Američki Krug sam pregledala od početka do kraja, bez prenosa sna i bio mi je onako, osrednji. Sad se ne sjećam više radnje, ali znam da nisam osjećala nikakvu naročitu jezu ili šta već je trebalo da osjećam nakon pregledanja. I opet, neposredno nakon završetka filma, kojeg sam naravno gledala dok sam bila sasvim sama u kući, neko je počeo mahnito da mi lupa na ulazna vrata. Šakama, nogama, svim raspoloživim sredstvima. Na momente sam mislila da će mi taj neko provaliti u stan. Strah koji sam u tom momentu osjećala, nijedan jedini horor nikad ne bi dovoljno dočarao. U jednom momentu sam shvatila da jecam od muke i da mi suze teku u potocima niz lice. Niti sam bila u stanju da nekoga nazovem, niti da se pomjerim uopšte. Nakon deset ogromnih minuta to manijakalno lupanje je prestalo. Meni je trebalo još pola sata da se uopšte usudim prići ulaznim vratima. 
Nikada, nikada nisam shvatila ko je i zašto tako divljački lupao. Niti općenito šta je do vraga to sve skupa bilo. Samo znam da mi je to bilo dovoljno horor-iskustva za do kraja života i da sam već naredne sedmice ubjedila tatu da ta divna dvokrilna vrata od bukovine, zamjeni ogromnim masivnim blindiranim, s nekih šest brava. 

Poslije toga sam povremeno gledala opet ponekad pokoji horor, ali uvijek je bio neko u stanu sa mnom, ili bih išla s rajom i gledala filmove u kinu. A kažem, to i nije pravo gledanje horora, pa to baš i ne računam. 


Comments

  1. E ismejah se ja na tvoj horor post samo tako..:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Meni ni sada nije smiješno. :D Fino ću večeras i u hodniku preko puta spavaće ostaviti jednu lampu upaljenu. Za svaki slučaj. :D

      Delete
  2. Hahaha, i mene su nasmijala tvoja iskustva sa hororima, iako ti vjerujem da tebi u momentima dešavanja nije bilo ni sekunde smiješno.

    Ja sam od onih djevojaka kojima je Krug jedan od najstrašnijih horora. Ali, samo japanska verzija. Inače, imaju Japanci nešto sablasno na licima, posebno našminkanim u bijelo sa kosom preko. I ostali njihovi horori su mi prilično jezivi.

    Ali, i ja isto kao ti, nemam nekog straha dok film traje. Iako ih uvijek gledam sama, budu mi sasvim prosječni, sa već poznatim pričama. Meni, zapravo, horor i jeste dobar ako se poslije njega userem, da prostiš. :D

    Tako je bilo i sa Krugom. Nisam doživjela lupanja i sl. kao ti, ali danima nisam smjela paliti TV i spavala sam sa upaljenim svjetlom. I iako i danas dan dobijem neki čudan osjećaj da me neko gleda, i iako poslije gledanja horora često ne smijem otići ni u WC, ja ih i dalje gledam. Najdraži su mi ti sa nekim nadnaravnim elementima.
    Paranormal Activity mi je bio očajan dok sam gledala. Nisam to više mislila kad cijelu noć nisam zaspala dok sam širom otvorenih očiju buljila u vrata i očekivala neki šuš. :D

    Eto, raspisah se ja, al osjetih se ko na svom terenu :P

    ReplyDelete
    Replies
    1. Vjerovatno i jeste neka svrha horora da, ako te već ne isprepada za vrijeme gledanja, onda barem u podsvijest usadi taj neki strah i onda te izjede kasnije. :D

      I mene bi Paranormalni progonio vjerovatno da nije što sam ga s curama gledala u kinu i onda poslije toga otišla na tekile i zaboravila kompletna dešavanja iz filma. :D

      Delete
  3. Nisam čitala post, osim prvog pasusa... ja sam od onih što nikad, NIKAD ne gledaju horore. To u zadnjih 3-4 godine, kao tinejdžerka sam ih gutala. Imam taj neki problem, iracionalni strah inače po prirodi, strave sam salijevala , išla doktoru... tako da sam čak i post preskočila. :D

    Recimo Krug mi je bezveze, nije mi to strašno. Da se usereš mi je npr. Rose Red od Stevena Kinga.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Haha a možda si i smjela pročitati post, jer me nije horor isprestravio nego okolnosti nakon njega, ali opet ako si kao moja rodica, koja se isprepada i od same priče o nečemu strašnom, onda je bolje što nisi čitala dalje.
      Stephen King, tj. njegove knjige su mi na to do listi za života, ali nikako da se natjeram i kupim jednu za početak da vidim kako ide štivo. :D

      Delete
  4. Ja mislim da je moj kraj gledanja horora bio sa susretom četvrte vrste. Film kao film je poglup, al ono što sam prozivljavala poslije je bilo uzasno. 2 god poslije još uvijek me panika hvata ako moram noćiti sama u kući :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mene su dosjei X još kao tinejdžerku kompletno sjebali i ja taj film nisam smjela gledati. Baš iz tog razloga... znala sam da će me, ma koliko film bio loš ili dobar, kasnije to progoniti još dugo nakon gledanja i zaključila da nema smisla to raditi sebi. To je jedan od Milinih rijetkih koje nisam pogledala. :D

      Delete
  5. Sve je to rokenrolMay 11, 2012 at 8:53 AM

    Hehe, pola ti se ‘prašta, sad kad sam pročitao o prirodi incidenata. Pogotovo taj drugi događaj, mislim da ni najprisebnija osoba ne bi ostala ravnodušna na početku tog lupanja. Iako ja ne bih mogao izdržati da makar herojski ne provirim kroz špijunku i pokušam odgonetnuti misteriju.

    Meni je se nešto slično desilo kad sam kao klinac čitao Salem’s Lot od Kinga. Taman zatvorio knjigu, spustio glavu na jastuk, prvi san već na pragu, dok su u glavi još uvijek žive scene iz knjige; nastupa ona slatka kombinacija sna i jave, uz postepeno i ugodno prepuštanje snu. I odjednom BUUUUM. Otvaram oči, ali isto kao da ih nisam ni otvorio, najcrnji mrak oko mene, iako znam da je postojala kakva-takva vidljivost u sobi, prije eksplozije. Srce šaketa po grudnom košu, svakakve misli mi se motaju po glavi. Znam da ću osjetiti oštre nokte na koži, zube kako mi trgaju vene, već sam prepušteno spreman na sve. Čak čujem i neko šuškanje. Nešto pucketa na prozoru. Tik tok i prestade.

    Onda polako dolazim sebi, palim svjetlo. Oprezno prilazim prozoru. I vidjeh da je pukla jebena platnena špaga od roletne, a ova se onda svom silinom spustila. Ono naknadno pucketanje je vjerovatno bilo negodovanje drveta nakon obrušavanja.

    Uglavnom, sve ima svoje racionalno objašnjenje, samo što ga nekad nismo u stanju dokučiti. Ali, bez obzira na racionalno objašnjenje i silno olakšanje, nisam lako zaspao te noći..

    ReplyDelete
    Replies
    1. Znaš kako sam ja to gledala tada... u svakom pravom hororu, riba ode da vidi šta je to što je plaši i zaglavi sa sjekirom u glavi, a vamo u publici svi govore "glupačo što ideš tamo, ubit će te" bla bla. I tako sam skontala, oh no, not me i ostala daleko od vrata. :D

      I taj tvoj doživljaj bi mene isprestravio. Kvrcne namještaj usred noći pa ako si sam, nije ti svejedno. :D

      Delete
  6. Neka me jeza uhvati samo što sam pročitala "Krug". Gledala sam ga, ali ne sama. Kad nakon gledanja horora s društvom imam neki ružan osjećaj, kakav bi tek bio da gledam sama, još s takvim iskustvima. :D A inače svašta mogu pogledati i nema straha dok film traje, a imam i želudac za to. Čudno. :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. I ja inače svašta mogu gledati. A nisu ni horori svi isti. Nekoga straše određene scene, a druge ne, pa i neki horori prođu glatko, a drugi ostave traume. Kod mene npr. više štete može napraviti neki dobar psiho triler, nego neki krvavi horor, sa sve organima posvuda, vriskom i progonom. :D

      Delete
  7. Mom rođaku je neposredno nakon gledanaj Kruga zazvonio telefon :D
    I muhu je vidio na ogledalu, i one ljestve... :D

    Ja se smijem kad gledam horore (doduše, ne gledam ih sama) ali kad se vraćam sama kući navečer, mozak odjednom odluči da se sjeti svih tih divnih scena koje sam gledala ili pročitala. Tako da, bojim se mraka, ne baš ekstremno, ali onaj trenutak prije nego legnem u krevet, pa moram ugasiti lampu pored kreveta...hm, i nije baš najugodniji. Živio mobitel koji ti svijetli i nakon toga :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. WTF brain? :D Svima nam se to dešava sigurno.
      Voljela bih i ja da sam normalna, pa da mogu ugasiti svjetlo, ali nema teorije da bih izdržala da zaspem u kompletnom mraku. :/

      Delete
  8. Simpatični komentatorMay 11, 2012 at 2:25 PM

    Pošto vidim da su svi komentari u istom tonu, evo jedan poklon za vas djevojke. Nije osmi mart, ali jeste jedanaesti maj.. :D

    Zamislite scenu: same ste u stanu i čujete neko grebanje po ulaznim vratima. Kad grebanje utihne, mijenja ga daleko, prigušeno dozivanje vašeg imena.

    Hvatate mobitel, sa željom da nazovete bilo koga. Ali na ekrančiću se pojavljuje natpis “došao je red na tebe”. Dolazite do genijalne ideje da se strateški povučete u kupatilo, zaključate vrata, pa šta bude..

    Ne stižete zatvoriti vrata iza sebe, jer neko ili nešto to radi umjesto vas. Nakon što su vrata silovito zalupila, ključ se počinje okretati u bravi. Sam od sebe. Jednom, dva puta, tri puta, deset, ne prestaje se okretati. “Neću nikada izaći odavde!”, govori vam vaš nepogrešivi glas istine.

    Na ogledalu se pojavljuje ista poruka sa mobitela: “došao je red na tebe”, napisana crvenim karminom.

    Iz lavaboa dopiru glasovi, dosta njih. Plač, luđački smijeh, neki glasovi vas prizivaju. Imenom. Dođi da plutaš sa nama, govore. Dođi.

    Nečije ljigave ručendre svuda po tijelu. Vašem tijelu. Užas zamijenjuje iznenađenje. Prsti su ljigavi i mekani, ali sa čvrstim, dugim i oštrim noktima na ekstremitetima..

    Kosa vam se sama diže, protiv svih zakona gravitacije. Lebdi u zraku. I vi se uzdižete. Više plutate nego lebdite, jer je i sam zrak postao neprijateljski gust. Ljigave ruke trgaju majicu sa vas. Nokti vas žele milovati, ali ulaze duboko u vaše meso. On ne zna drugačije.

    Bol. Vrištite. Razljutile ste ga. Letite do jednog zida. Sudar je užasan. Drugog zida. Bol. Zubi u grlu, slomljen nos. Želite se onesvijestiti. Željno iščekujete mrak koji bi trebao ugasiti bol i užas. Trebao bi, ali...

    Eto, ne morate zahvaljivati... :D :D Obožavam pisati horror priče, pa sam ovo iz cuga napisao. :D

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hmmm, baš ljupko. Totalno kjut .p

      Delete
    2. Ma zašto su gotovo uvijek djevojke najdraže žrtve u horor pričama? :D

      Delete
  9. Otkako sam gledala X files i bila prestrašena izbjegavam horore, napravila sam stratešku grešku i pogledala Resurrection of Emily Rose i iako svi kažu da nije strašan ja sam se mjesec dana budila u 3 sata ujutro i čekala da me đavo zaposjedne. Mislim da nije još.
    Od S.Kinga još ne odustajem, jako me straši, ali et hoće grom u koprive.
    Da sam na tvom mjestu bila za ovo drugo ja bih se izbezumila, totalno.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Egzorcizam Emily Rose... To je posljednji horor kojeg se baš dobro sjećam i koji me fino isprepadao. Ja sam se baš neku noć probudila, nakog čudnog sna i razmišljala da nije možda tri sata...

      Delete
  10. To su nesretne slučajnosti, ali vjerujem da te baš dobro isprestravilo. Ja i bez toga ne želim sama da gledam horore. Ionako sam izložena stresu svakodnevno, još mi treba i u filmovima da to tražim. No way :D.

    ReplyDelete
    Replies
    1. I ja sam se opametila. Horori od sada jedino u kinu ili u društvu. Safety in numbers. :D

      Delete
  11. Ja bi UMRLA od straha. Umrla. Hejtam horore i nikad ih ne gledam :plačipička:

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hahaha, znam i ja jednu takvu.
      Doduše ako si već strašljiva i bolje što ih ne gledaš.

      Delete
  12. Američka verzija Kruga mi nije bila..pa eto..smiješna, ali naravno nakon odgledane Japanske verzije. Ta me isprepadala da bukvalno (!!) nisam smjela zaspati cijel noć..tek ujutro kad je svanulo. Inače su mi djeca u horor filmovima najstrašnija!!
    Ja se inače trzan na dvaku sitnicu jer kad gledam film, pogotovo ako je horor, ne dišem samo da bih čula apsolutno svaki šum koji bi me po najboljoj prlici što više prepao -_-

    Mene jajviše isprepadaju filmovi koji su zasnovani "na istinitoj priči" i u kojima su đavoli i duhovi gladi akteri. U to vjerujem ko u sveti gral i zato me uvijek i isprepada toliko. Pa gdje ćeš više kad je mene Paranormalna aktivnost, I mislim, dovela do suza (onaj dio gdje ga ona baci na kraju na kameru) i t u kinu!!!! O_O

    Ako ću bar gledati horor onda neka bude na fazon Saw. Da je sve dovoljno gadno da mi se zgadi i ručak od prošle godine a nimalo strašan. Takve već volim i rado gledam :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju