Generacije cmizdravaca i cmizdravica (Déjà vu blog)

Načitala sam se svakakvih stavova i komentara na temu kakve su to današnje žene i šta im sve fali, te u šta se pretvaraju, kao i kakvi su to današnji muškarci i šta to njima sve fali, te u šta se oni pretvaraju.

Moj prvi problem s osvrtima na ovakve teme jeste užasna količina generalizacije. Jedna rečenica "ali naravno ima izuzetaka" ili "nisu naravno sve takve" meni uopšte ne naglašava da autor teksta ne želi generalizovati, nego da ne želi da mu se pripiše kritika da generalizuje. Ta me rečenica uvijek podsjeti na one klauzule o odricanju od odgovornosti u ugovorima o osiguranju, gdje si osiguran od svega živog, osim svih onih zanimljivih stvari koje se čovjeku inače mogu desiti, radi čega je prvobitno i pomislio da se osigura. Valjda zato što i u jednom i u drugom slučaju, ona druga strana te nastoji ubjediti da nudi jedan apsolutan paket usluga, a zapravo ne nudi ništa od toga, nego prodaje maglu.


Ustvari, tekst koji me najviše oduševio i natjerao me da se zamislim, uopšte nije pričao o tome, već je kritikovao slab natalitet u Hrvatskoj i objavljen je ljetos (ljeto '11 op.a) nekad u Večernjem listu pod imenom novinarke za koju nikad prije nisam čula. Autorica se na početku osvrnula na sve standardne razloge zašto djevojke i žene danas sve manje odlučuju da imaju djecu (od loše socijalne politike, lošeg stava poslodavaca prema porodiljama, slabom ili nikakvom dječijem doplatku pa nadalje), a onda je izrekla jednu od onih AHA rečenica nad kojima se zamisliš. Žene su prije svega postale velike cmizdravice. OK, nije to glavni razlog, niti bitniji od toga da ako nemaš da prehraniš svoja usta, kako ćeš imati da prehraniš i odškoluješ dijete, ali čini mi se da ima istine i u tom argumentu. Žene jesu po tom pitanju postale cmizdravice. I tu mislim na one žene koje su finansijski, fizički i psihički sposobne da imaju djecu. I tu ne mislim na žene koje uopšte ne žele imati djecu. Samo na jednu usku grupu djevojaka koje su:

- udate, ili barem u stalnoj i stabilnoj vanbračnoj vezi s partnerom u kojem vide potencijal budućeg oca njihove djece,

- zaposlene, tj. finansijski dovoljno stabilne da zajedno sa svojim dragim djetetu mogu priuštiti normalan, pristojan i kulturan život,

- i koje zaista žele dijete, jer je to neka subjektivna odluka, prije svega, svake od nas.


Ali valjda se upravo od takvih i očekuje da u Hrvatskoj (a to se paralelno može primjeniti i na našu državu) započnu jedan bolji trend i poprave stanje lošeg nataliteta.


I ne želim sav teret ovdje svaliti na žene, ali ipak teško je zamisliti da se odluka o pravljenju djeteta može donijeti, pa bez, žene. Teret muškarca je u dijelu da učestvuje u stvaranju stabilne i čvrste zajednice u kojem će njegova draga poželjeti da s njim u toj zajednici ima dijete. Ali šta i kad su svi gore pobrojani uslovi ispunjeni, žena zaista želi imati NEKAD vlastito dijete, ali ipak to nekad nikako da stigne. Eh tad je već riječ o tim cmizdravicama o kojima je autorica iz teksta pričala.


Ono što mi je ta njena izjava pomogla da shvatim jeste da su zapravo općenito današnje generacije sve više i više postale generacije cmizdravaca i cmizdravica. A to akutno cmizdrenje, samo po sebi, ostavlja posljedice i na ono kakav čovjek tj. žena postaješ i kako te u svemu tome, drugi vide.


Neki danas sve više tvrde da je, blago rečeno, pretjerana emancipacija žena, (ali znamo svi da se misli na emancipaciju uopšte) glavni razlog sve većeg broja razvoda. Zapravo ne samo emancipacija, nego prihvatanje zapadnjačkih trendova samo po sebi, destruktivno po bračne zajednice. A tu se prije svega misli na jednakost supruga i supruge, ali i moguće obrnute uloge muškarca i žene, koje se počinju primati u modernim brakovima. Ja se s tim ne mogu složiti, ma koliko nastojala da shvatim ozbiljno argumente iza te priče. I nije to zato što je meni feminizam isprao morak, i nije to zato što sam ja neka proamerička karijeristica ili žderačica muškaraca, jer nisam ništa od toga.
Upravo suprotno, smatram da i zapadnjački stavovi (kao uostalom i istočnjački, ili bilo koji ostali koji postoje) često nose dosta negativnog, ali ne isključivo i jedino samo zato što su zapadnjački (ili istočnjački), kršćanski ili muslimanski, nego što svaki odlazak u ekstrem na skali, prije ili kasnije predstavlja problem. Zašto ne mogu da prihvatim te tvrdnje kao istinite, odgovora je mnogo, ali dovoljan je jedan, jer NISU istinite. Ni ovo ne govorim napamet, već govorim iz milion živih primjera oko mene. Da moguća je funkcionalna bračna zajednica, gdje je žena/supruga glavni finansijski pokretač porodice i njena je jedina briga da stvara novčani prihod za tu porodicu. Moguće je da muškarac pri tome i sam radi, ali za manju platu, s manjim radnim vremenom, manje zahtjevnim poslom, te da mu nije nikakav problem, svakoga dana doći ranije kući, pospremiti prašinu, usisati stan i čak pripremiti ručak za svoju dragu i svoju djecu, nakon kojeg će svi polizati prste, izljubiti ga zahvalno, a opet i dalje cijeniti, kao supruga i kao oca. Da moguće je, i da takvih slučajeva ima, i bilo je i ranije, ali sigurno u manjem broju. Ne znam zašto neko tvrdi uporno suprotno i izmišlja neko ALI i naziva takvog muškarca papkom ili mekušcem. I da i s takvim muškarcem seks može biti fenomenalan, i uz njega se može osjećati zaštićeno, voljeno, maženo i paženo. Dakle nije problem zamjena uloga, sama po sebi. Ako to od samog starta nije bio problem, neće biti ni za deset ili dvadeset ili pedeset godina. Problem je kada se nekoga tjera da bude nešto što nije. Problem je kada od pećinske verzije mačo muškarca žene žele stvoriti sebi dečka s kojim će listati Azru/Vogue/Cosmo, gledati ženskaste filmove i očekivati da im se isplače s vremena na vrijeme jer ima loš odnos sa ocem još od djetinjstva. Ili od feminiziranog muškarca, s kojim mogu ići u šoping i plakati uz Notebook, očekuju i da ubije pauka, zna promjeniti gumu, nema oči za drugu ženu/muškarca, osim nje, itd. Može se naravno očekivati kompromis, ali ne može i ne bi trebao niko zahtjevati korjenitu promjenu nečijeg karaktera i identiteta. Isto to vrijedi i za muškarce. Ne možeš ubaciti ženu prema nekim nerealnim standardima istovremeno u kalup majke dvoje djece, ali savršenog čvrstog tijela, koje bi ona trebala imati dok god se njemu može dignuti, ili insistirati da s tobom pije pivo, gleda tekme, igra videogrice, ali istovremeno ima držanje dame s bečkog dvora iz perioda Habsburške monarhije. Zato sve više imam osjećaj da iz generacije u generaciju postajemo cmizdravci po tom pitanju. Zahtjevamo neke savršene veze sa savršenim ljudima koji zadovoljavaju nerealne standarde, a ako sve ne štima perfektno, dižemo ruke od svega i bježimo glavom bez obzira. Ima i kompromis svoju granicu, ali nije kompromis zahtjevati sebi muškarca od 190 cm, sa tijelom Apolona, ali eto nakon pomnog razmišljanja reći sebi, pa dobro, bolje da je pametan i da imamo o čemu pričati, nego da je lijep (ali ne smije biti ružniji od njega, definitivno!). Evo i primjer da ne pretjerujem kada kažem da smo svi zajedno postali cmizdravci i cmizdravce. Čitam danas* na blogu djevojke, o kojoj inače imam vrlo visoko mišljenje, da ona nema ništa protiv da prizna kako neće nekog mrljavca i mekušca, nego da želi muškarčinu sa sljedećim karakteristikama:


Što je muškarčina? Muškarčina nije bradonja s toljagom koji prema špilji vuče beživotnu životinjsku lešinu, bahato ju bacajući ženki na stol ne bi li ju, šutke i pognute glave, preobrazila u slasnu pečenku. Muškarčina je inteligentna jedinka. Koja drži do kulture, okulturenosti. Koja samouvjereno drži konce života u svojim rukama. Koja ne ovisi o tuđem mišljenju, čak ni ako je to šačica njegovih najbližih kompića. Koja odlučno kroči ka ciljevima. Koja misli, razmišlja, promišlja, smišlja. Koja osjeća, bez kompleksa po svoju muškost. Koju masa ne zanosi, već nasmijava. Koja ostaje kod svojih stavova. Koja ne hopsa poput lopte za partneričinom suknjom i koja se ne da vrtjeti oko kažiprsta. Ičijeg. Koja u samozatajnosti ne izgleda kao pozer, a u nježnosti ne izgleda kao luzer. Ni u grubosti ne izgleda kao maločas spomenuti bradonja. Kojoj je širina vrlina, i to ne samo ona spolovična. Koja pogledom govori dovoljno precizno kao i riječima. Koja zna s novcem bez da mu je isti samo šarena igračka. Koja se smije u brk dogmama i demagogijama. Koja ne slini za svakom ženom u vidokrugu, a pritom je među ženama prijemčljiva. Koja postiže autoritet bez suvišnog galamljenja. Kojoj je čitav svijet domovina. Koja na život gleda kao na izazov, a ne nepoznanicu. Koja svojom muževnošću stvara gomilu rijeka, brzaca i potočića. Kojoj nije potrebna blebetavost da bi privukla pažnju. I zadržala ju. Koja je odavno nadrasla nezrelost, ali ipak nije starmala. Jedinka s kojom je seks puno više od seksanja, ali se pritom i dalje osjećaš krajnje izj_ _ _ _ _.


Ah, apsolutno se slažem. I ja to evo mogu glasno i jasno priznat, potpisat i zapečatit, ali daj molim te, gdje majke rađaju ovakve junake, postoji li neka lista čekanja na koju se može pribilježiti, da se odmah prijavim.


Imam osjećaj da su baš ta napuhana, nedostižna očekivanja prvi problem mladih modernih brakova i veza, jer uz tolika nametanja i očekivanja svašta se odglumi i svašta se slaže. A koliko tačno, e to tek s godinama počinje izlaziti na vidjelo.



*ovo danas je bilo tad nekad kad sam pisala ovaj post, znači negdje prije pola godine.

Comments

  1. Samo da kažem da mene niko ne može listati :~)
    I da kažem da je muškarčina baš nekako ruralan termin :~)
    Pored toga, dobar polugodišnji post :~)

    ReplyDelete
  2. Slažem se sa svim i još bih dodala da ona žena koja danas nađe muškarca sa 70% osobina ovog muškarčine može da se smatra sretnom.

    ReplyDelete
  3. sviđa mi se post. mislim da je generalno problem u tom ešto više ni muškarci ni žene ne znaju što žele, toliko im društvo nameće slike i prizore idealnih života, odnosa i obitelji, da gube vezu sa stvarnim svijetom gdje ih čekaju stvarni ljudi. i onda, kad se život ne poklopi sa omiljenom serijom i romanom, ljudi odbijaju prigrliti život, nego uporno pauziraju život čekajući da dođe Onaj Pravi/ Ona Prava

    ReplyDelete
  4. dobar post...

    niko od nas nije perfektan (ziva istina) pocinjem od same sebe nisam perfektna pa kako onda mogu traziti od nekog drugog da bude perfektan (muskarac)... znam da nam drustvo kroz medije servira reklame sa perfektnim domacicama, mamama, djecom i naravno muskarcima... ali stvarni zivot nije takav... i znas sta, hvala bogu jer u svim tim neperfektnim stvarima je sreca.... a i zivot je takav kakav je nekada nesto dobijemo gratis a nekada se dobro pozdtvujemo za sicu...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj