Priča o opstanku (Déjà vu blog)

Alma je jedna prelijepa žena. Ima dugu, sjajnu i kašmirski mekanu smeđu kosu negdje do pola leđa. Od te kose na njoj samo više dolaze do izražaja njene krupne bademaste oči, okružene dugačkim gustim crnim trepavicama. Alma je još od malena imala neki šmek i iskru egzotične istočnjačke ljepotice od kojih nije mogla pobjeći, sve i da je htjela. Čovjek nije mogao da je ne zavoli, a čak ni žene iz kraja nisu dolazile u iskušenje da među sobom podijele o njoj neku ružnu riječ ili neistiniti trač.



Alma je odrasla bez oca. Majka joj se jako rano udala i rastala od muža i u Alminim očima je oduvijek bila heroina. Žena jaka kao bik, sa sto ruku koje stvaraju sve iz ničega ili iz vrlo malo. Jako ju je voljela i bila joj privržena, pa je odlazak u drugi grad u srednju školu objema teško pao. Iako, rodom iz Breze, odlučila se umjesto u Sarajevo, školovati u Tuzli, gdje je upoznala svoju prvu pravu ljubav. Iako je on tada već bio student, razumjeli su se gotovo bez riječi.

Za tu svoju prvu ljubav Alma se udala nakon tri godine veze ispunjene ljubavlju i pažnjom. Ubrzo nakon toga odustala je od fakulteta uz veliko majčino protivljenje. To je zapravo bio prvi put da su se njih dvije jedna drugoj usprotivile, ali nijedna nije imala snage da dugo otpuhuje, pa je vremenom majka prešla preko toga i prihvatila zeta kao nekog vlastitog zalutalog sina.

S obostranom radošću već tada je odluka pala da Alma radije bude domaćica i da zasnuju porodicu. Svakako je Alma bezgranično obožavala djecu i jedva je čekala jedno vlastito. Iz nekog neobjašnjenog razloga ipak dugo im nije uspjevalo da dobiju dijete. Zapravo cijelu prvu godinu braka.



Nekako kroz mala vrata, kao lopov, kriomice, u idilu bračnog života su se zavukle rijetke ali teške svađe oko čestog opijanja Alminog muža. Vremenom je Almina tolerancija na sve češće muževljeve pijane ispade postala sve manja, a njihove međusobne svađe sve veće, teže i na kraju je, malo poslije druge godišnjice braka, ovaj put s mnogo tuge i nesigurnosti Alma sama donijela odluku da ostavlja svog muža.
Nakon toga, Alma se vratila u Brezu i nastojala pokupiti dijelove svog života u jednu krnjavu i oštećenu cjelinu. Uspjela je dobiti posao konobarice u jednom cijenjenom restoranu na putu ka Semizovcu i konačno uspjelo joj je da započne kakvu-takvu, novu epohu u svom životu.

Ali Almina iskra i ljepota nisu dozvoljavali da ostane nezapažena. Da se sasvim oporavi od starih poraza, prije ulaska u nove bitke, jer Alma nikada nije smogla snage u startu birati te svoje bitke, već bi se probudila kao iz nekog dubokog sna u novim nepredvidivim situacijama, koje su zahtjevale mnogo veći napor i mnogo više mentalne snage da se razriješe na dobro.

Dvije godine poslije, pomislila je da ipak ima mjesta za sreću i mir u njenom životu, ovaj put kada je upoznala mladića blizu tridesetim koji je poslom dolazio često iz Njemačke u taj kraj i zagledao se u lijepu Almu. Poslije par godina zajedničkog života, domaći Nijemac je ponudio da je spasi teškog života na plaći konobarice i da je povede sa sobom u Njemačku. Tamo bi ona već našla neki bolji posao i mogli bi započeti bolji život zajednički. U Njemačkoj.

Ma koliko se Alma premišljala oko svega toga, tu u Brezi je ništa nije čekalo. Na onome što je imala nije mogla graditi ništa. Ili je barem tako tada mislila. Gdje će kuća bez temelja. Gdje će Alma, bez nade da to nije to što je život za nju predvidio. Da ima, da mora biti nečeg više za nju pod ovim nebom. Na kraju je pristala i spakovala kofere za Njemačku. Njena majka je suznih očiju poljubila Almin topli obraz na aerodromu, a Almi je ta, sad još ozbiljnija njihova odvojenost, još teže padala. U plaču su se rastale, a Alma je krenula ponovo u neku novu epohu s velikim koferima na točkiće i džepovima punim snova i nadanja.

U Njemačkoj je zaista jako brzo uspjela da se prilagodi. Naučila je jezik i započela s kursevima na dogradnji svog školovanja. Nedugo nakon dolaska, uspjela je naći posao recepcionerke u prestižnom hotelu i konačno je osjetila olakšanje.

Život je bio dobar, mirisao je na cvjetove jasmina iz ormara i na romantične šetnje parkom u proljeće s novim dragim. Bilo je logično da se vjenčaju, što i jesu već naredne godine. Ovaj put Alma je jako brzo ostala trudna. Prvi put, pa onda i drugi put. A poslije i po treći put i to blizanci. Neka viša sila je htjela da sve četvero njih budu djevojčice. S onom istom iskrom i istočnjačkim šmekom u očima, na majku.

Niko ne zna zašto, niko i ne raspravlja, ali Almina priča nije mogla sretno završiti na tome, tu i tada. Opet se desio gotovo identičan zaplet, samo ovaj put i s intervalima nasilja, tuče, dreke i masnica ispod oka. Alminog krupnog, divnog bademastog oka.



Danas su Almina djeca u domu u Zenici. Sve četiri djevojčice jer Almina majka nije mogla da ih uzme pod svoje staranje.

Alma i dalje radi u Njemačkoj, sad već na poziciji menadžera i zarađuje za svoj smještaj i za smještaj njene djece u domu. Zajedno svi odlaze na ljetovanje, već godinama u isto mjesto u kojem ljetuje i vaša ja. I na tom ljetovanju svi djeluju sretno, cjelovito. Porodica za kalendara i uzora.

Alma voli da zapali cigaru i otpuhuje dim ispod šešira dok mi to sve priča o sebi, a ja dok ovo pišem ne mogu izbaciti iz glave pjesmu Zabranjenog pušenja.




(Napisano nekad prošlog ljeta. Bazirano na stvarnom životu stvarne osobe).

Comments

  1. Da ne znas da je stvarna, zivotna, pomislio bi - spanska serija..

    Nego, videh danas neke silne klabing dogodovstine, pa se setih tebe :)

    ReplyDelete
  2. Hmmm, ako ti ikad zatreba copy editor ili beta reader, javi! Već se javljam kao dobrovoljac!:)

    glass @ I'm a reader, what about you?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Prvi put čujem za to. Kad sam pročitala o čemu se radi ispalo je jako praktično. Ako pređem u pro ili išta ozbiljnije od bloga, računam na tebe. :D

      Delete
  3. Fkt, da ne reče da je stvarno rekla bih sapunica. Žao mi takvih žena, ono kao da svaki put idu dobro i onda se desi jedna stvar i promijeni tok stvari.

    ReplyDelete
  4. Sjećam se i ove :). Dirne svaki put.

    ReplyDelete
  5. A ja procitah ovo ne trepcuci. Hvala ti sto si ovu pricu podjelila s nama. Volim ovu pjesmu :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj