Stepenici razvoja i razumijevanja (Déjà vu blog)

Ne sjećam se sa sigurnošću prve knjige koju sam ja sama pročitala i to mi je malo krivo oduvijek, ali mislim da znam koja mi je knjiga prva bila poklonjena (mimo onih koje sam dobila od roditelja). Bio je to Moj prvi slikovni rječnik - autor Richard Scarry i to je rječnik za djecu engleskog, hrvatskog i njemačkog jezika. Okolnosti pod kojima sam dobila tu knjigu su mi i dan danas neobične. Bilo je to kada sam s 4-5 godina radi visoke temperature i upale grla završila u Domu zdravlja na Otoci. Sjećam se da sam bila potpuno iscrpljena i blijeda, gotovo da nisam ličila na ljudsko biće. Dok me je majka vodila kroz hodnik na dječiji odjel doktoru vukla sam se kao da su mi noge slomljene. Sjećam se da nisam osjećala da uopšte imam snage da hodam i pridržavala sam se za majčin kaput dok smo usporeno koračale hladnim betonskim stepenicama. U čekaonici, dok smo sjedile, prišao nam je nepoznat čovjek i gledajući u mene sažaljivo upitao šta mi je. Nije mi se dalo da odgovaram, da dižem glavu, da reagujem i prepustila sam majci dijalog o mom stanju. Na kraju je čovjek kleknuo preda me i gotovo kao da osjeća krivicu što sam ja tako bolesna i nikakva, izvadio iz aktovke tu knjigu i pružio mi je. Da ti brže prođe vrijeme dok čekaš. I tako sam dobila tu prvu knjigu. I danas mi je neobično kad zamislim nekoga da hodnicima ambulante u aktovci nosi knjigu za djecu, a onda tu knjigu, očigledno namjenjenu nekom drugom djetetu, preda potpuno nepoznatoj djevojčici. Kome je knjiga zaista bila namjenjena i da li je ta osoba dobila drugi primjerak - to ne znam, ali znam da je meni ostala vrlo značajna za cio život.

U ratu mi je ta knjiga bila maksimalno korisna. Što da sjedim na njoj jer je to povelik rječnik debelih korica pa kad su otišle na potpalu sve stolice, bilo je bolje sjediti na njemu nego na hladnim pločicama hodnika, što da je prigrlim kada počne pucnjava, ili da čitam i pregledam sličice kada bi me ostavili samu u kući u večernjim satima kada bi došle cisterne s vodom i svi krenuli s kanisterima po vodu.

Danas ovaj rječnik većinom izbjegavam dirati, jer ma koliko lijepih uspomena me vezalo za njega, kao npr. precrtavanje raznih predmeta i radnji za zadaću iz domaćinstva i prirode i društva, tako ima i nekih negativnih na koje se sve rjeđe želim prisjetiti. Najbolje što se razvilo iz prijateljstva mene i mog rječnika je ljubav prema knjigama koju možda ne bih mogla bolje objasniti da nisam ispričala prvo priču o tome kako sam ga dobila i kroz šta smo sve zajedno prošli, te da i dan danas, bez obzira na sve ima posebno mjesto na polici i da ga nikad ne bih mogla nekome pokloniti.

Sad želim pisati o nečemu što sam shvatila još davno u prvom razredu srednje škole. Plan i program lektira po razredima osnovne i srednje škole, koji ministarstvo predvidi za djecu, po mom mišljenju, više ide na štetu, nego što ide u korist razvijanju kulture čitanja i upoznavanja s određenim klasicima književnosti. Zašto to mislim...

Prije svega, mnoge od tih knjiga nisu primjerene za uzrast što po sadržaju što po težini jezika i poruke koja se kroz knjigu prenosi. Čak i u osnovnoj školi lektire ponekad premašuju misli, iskustvo, razvoj, pa i mogućnost percepcije jednog osnovnoškolca, pa ta ista lektira uopšte ne bude shvaćena na pravi način, ili još gore izazove kontra efekat, odbojnost prema čitanju nečega što ne razumiješ, a što svi ostali odrasli razumiju i očekuju da i ti shvatiš.

Sjećam se dobro da sam i sama određene knjige čitala s pola pažnje, a ostalo pola iz obaveze i da su mi tako "umakla" neka velika djela, koja možda tek danas mogu obuhvatiti s cjelovitom predanošću.

Još davno mi se počelo dešavati da kako ja sama, kroz život gradim sebe na iskustvima, tako mi u glavi gotovo fotografski sijevne sadržaj neke davno pročitane knjige, koji sada vidim iz sasvim druge perspektive. Uostalom kako kažu ljudi, mnoge knjige se trebaju pročitati i u 12. godini, i u 22., i u 33., a i u 40. i nekoj i svaki put će biti nekih novih spoznaja. Takve knjige su jednostavno savršene, ali njihovo savršenstvo se ne može odjednom obuhvatiti i iz jednog čitanja.

Tako sam nedavno uvela običaj da kada mi ovako fotografski sijevne u nekoj situaciji, neki odlomak iz neke knjige, tada pronađem i ponovo pročitam tu knjigu. A nakon toga se osjećam kao da sam pronašla davno izgubljenu misao, istrganu iz prostorno-vremenskog kontinuuma i vratila je na mjesto.

Danas mi se to desilo sa Strancem...



(Nakon pisanja ovog posta negdje prošle godine, pročitala sam Stranca ponovo, a sada mi se vrte glavom isječci iz Ćopićeve knjige Orlovi rano lete. Mislim da bi mi prijalo jedno ponovno čitanje). 


p.s. Sjećate se Lastavicinih knjiga? :-)

Comments

  1. U potpunosti se slazem sa tim da lektira kod nas nisu odredne za pravu uzrast. Recimo neke od njih sam kod nas procitala u osnovnij skoli da bi je ovdje tek u srednjoj obradivali i tek sam onda shvatila poentu. Danas mislim da te knjige nisu bile namijenjene za djecu od 10 godina vec za omladinu od 17-18 godina. Ja sam oduvijek voljela da citam pa mi ni sa 10 godina nije bio problem to procitati (iako kao sto kazem nista nisam shvatila na pravi nacin) ali mozda je to razlig sto su vecini djece mame citala lektiru i pisale pismene radove na tu temu...

    ReplyDelete
  2. I ja bih mogla "Orlove" ponovo...

    ReplyDelete
  3. ja sam još u školu krenula na godinu prije nego sam trebala, a učiteljica koja me dopala je odbijala da ide u penziju a radila je po nekom svom programu.. iz drugog svjetskog.. :D tako da sam se baš napatila sa njom iako su mi lektire uvijek bile omiljeni časovi, i da Lastavica kniga se jako dobro sjećam..mislim da i sad imam negdje tih par..sad ću baš da ih potražim :D Žao mi je samo što ne mogu naći svoje sveske u koje sam pisala lektiru pa da mogu sad uzeti istu knjigu npr, i uporediti razmišljanja.

    ReplyDelete
    Replies
    1. I ja sam pošla godinu ranije i uvijek sam bila najmlađa u razredu, a lektire sam baš baš jako zavoljela raditi u srednjoj školi uz jednu krasnu profesoricu bosanskog jezika.
      Ja imam upravo ovu sa slike Lastavicinu verziju Orlova. :-)

      Delete
  4. Baš mi je lijep ovaj post :) Prepoznajem dijelove...

    A Lastavicine knjige, da, naravno :D Blago nađeno na najbizarnijim mjestima kad smo se počeli vraćati kući :) Tako ih ja pamtim.

    ReplyDelete
  5. Moja prva pročitana knjiga je "Priče iz davnine" Ivane Brlić-Mažuranić. Bilo mi je 6, zatvorila bih se u sobu i satima čitala. Sad si me "zarazila", da se zarovim u skladište tih knjiga iz prošlosti i djetinjstva... :D

    ReplyDelete
  6. Ja se dvoumim između "Petar Pan i Vendi" i "Dječaci Pavlove ulice". Ne znam od ove dvije koa je bila prva, bilo je baš rano. Za prvu se sjećam da sam je imala dugo i da sam je nosala i samo gledala slike, jer dobila sam je prije nego sam znala čitati. A čitala sam odlično sa 4 i pol godine. Što se tiče druge, znam da sam plakala kad sam je čitala, i tad sam od suza razmazala nekoliko rečenica na jednoj stranici. Poslije nisam htjela dirati tu knjigu dugo vremena, da mama ne bi vidjela da sam je "pokvarila". :D

    Sjećam se na početku škole "Ježeve kućice" - i sad znam neke dijelove, i Pinokia... i za njim sam revala, haha.

    Ova priča o tvom rječniku me baš stisla u prsima. Meni ništa is djetinstva nije ostalo, iz perioda prije rata. Blago vas kojima jeste.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš se Ježeve kućice sjetim svaki put kad razmišljam o lektirama. Mi nikad nismo radili tu lektiru u osnovnoj i nju sam pročitala negdje na prvoj godini fakulteta nakon dugogodišnjeg kukanja da je nisam čitala kad je trebalo. :D
      Ja se malo čega sjećam iz perioda 4-5-6 godina, blago tebi pa ti pamtiš sve tako detaljno.

      Delete
    2. Zato ja imam problema sjetiti se šta je bilo u starijim razredima osnovne, pa čak i u srednjoj školi... kao da sam prespavala. :D

      Ne sjećam se još ni ratnog perioda, ali nešto kontam u vezi toga da nam se vjerovatno neke loše stvari izbrišu iz sjećanja.

      Delete
  7. Uhh gdje me nadje stranca sam procitala kao na pocetku puberteta i nekako nisam shvatala sta je ustvari poanta cijele knjige a sad kad se sjetim sve je kristalno jasno,orlovi rano lete jedna je od mojih omiljenih knjiga iako ne preferiram nasu balkansku knjizevnost nesto pretjerano ona je svakako iznimka

    ReplyDelete
  8. Kako lijepa priča.
    Slažem se s tim za lektiru, i mama mi radi kao nastaniva bosanskog i ona se nekad ibreti nad tim knjigama.
    I Lastavica, ajjj, <3, te knjige su bila moja prva ljubav, najveća ljubav, kad se sjetim npr njihovog izdanja Krilatog karavana, ili Ćopićeve knjige. Nikad neću zaboraviti Lastavicu, i želim naći što više njihovih izdanja da ih ostavim djeci u amanet, treba buvljake obilaziti.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju