Priča o Ines (Déjà vu blog)

Danas sam se sjetila kolegice s fakulteta, moje drage Ines.

Ines je imala posebna tumačenja svega, od umjetnosti, književnosti pa do dnevnika i političkih emisija. Njezine teorije zavjere su me znale istovremeno tako nasmijati, ali i dobro zamisliti da sam je mogla slušati satima gotovo ne trepčući.

Bila je pravi primjer osobenjaka, ne samo zbog njenih priča ili načina na koji se oblačila, niti njene teget plave kose, već i zbog načina na koji zapali cigaru, zbog njenih gotovo o-kompulzivnih navika.

Ines naprimjer "nije znala" hodati lijevom stranom. Jednostavno nije bilo teorije natjerati je da hoda s lijeve strane trotoara, ulice, hodnika, mosta, a da, mosta pogotovo. Panično se bojala mostova i uvijek sam je vukla za rukav, dok je ona žmireći bauljala među prolaznicima. Zapravo ja sam to vrlo brzo prihvatila i nisam je nikada ni tjerala da nešto radi mimo tih svojih neobičnih navika i vjerovatno me upravo zbog toga i voljela.

Sav njen fakultetski pribor je tokom praktičnih sati bio gotovo iritantno uredno posložen, što je bilo nespojivo s njenom pojavom i njenim stanom u koji sam nekad znala svratiti na xo konjak. Mislim da mi je upravo taj period života razvio (ne)zavidnu otpornost na alkohol. Ili to ili je moja jetra s Ines evoluirala. Bez obzira na sve, uvijek se znalo, da kada Ines i ja odlučimo da se zapijemo, narednog dana nijedna od nas ne smije imati nikakvu ozbiljnu obavezu. Naredni dan prespavamo ili ako smo u stanju, priredimo filmski maraton uz trovanje želuca premasnim i preslanim kokicama. Sad kad o tome razmišljam, pitam se kako sam uopšte preživjela bez trajnih oštećenja, druženje s Ines.

Ipak, ono čemu sam se najviše divila kod nje, je bila njezina sposobnost da bez ikakvog natezanja, prenemaganja i samosažaljevanja - nastavi dalje. Poslije i male i velike trzavice, nesreća, pokopane bake, različitih zdravstvenih problema s njenom anemijom, bezbroj nepoloženih ispita i nakon petog izlaska, i u svim ostalim situacijama kada bi se očekivalo da osoba, barem klone duhom, Ines je tjerala, kao dobro očuvana parna mašina, samo naprijed. A ta djevojka je zaista bila sklona baksuzima. Vjerovatno upravo zbog tog njenog bezbrižnog stava da za sve postoji sutra i nova prilika.

Poslije diplomiranja, Ines se nije vratila u Sarajevo, nego je spakovala kofere i otputovala sestrični u inostranstvo.

Sada se uglavnom čujemo preko mailova i mada vidim da je sretna i da je i dalje ona ista vatrena Ines, ma koliko se radovala zbog nje, strašno mi je žao što je otišla, jer meni bi u životu sada najviše trebala moja Ines i njena nezaustavljiva pozitivna energija, koja je i u meni budila nevjerovatnu snagu i optimizam.



Comments

  1. Svima treba takva osoba. Moji prijatelji kažu da sam im to ja, mada se ne trudim biti pozitivna, jednostavno smatram da se sve može kad-tad riješiti i da ništa nije vrijedno toga da se mi sikiramo i žalimo. Ja nemam svoju Ines, oko mene su svi nekako tmurni i ćudljivi, pa se u određenim trenutcima desi da i mene povuku za sobom dole. :D

    Neke ljude jednostavno ne možeš zamijeniti drugima. Bez obzira koliko novih prijatelja imaš, uvijek ima onaj neko ko ne nalikuje na njih ni po čemu, i uvijek ta osoba fali.

    ReplyDelete
  2. Divim se takvim ljudima :) Ja imam dosta pozitivne energije, ali nekad se jednostavno ne želim dić iz kreveta i gotovo, a oni ko da se niš nije dogodilo...

    Sad baš mislim i moram priznat da nemam takvog superčovjeka oko sebe :)

    ReplyDelete
  3. Ahh..prelijepo napisano. Sigurna sam da bi Ines, da sada ovo čita, bila ponosna i na tebe i na sebe :)

    http://ladybug4sunflower.blogspot.com/

    ReplyDelete
  4. Heh, kako svi pokušavamo prenijeti priču na vlastiti život i pitati se o raznim Ineskama u njima...ja moram priznati da imam svoju Ines, ali da li sam nekom ja Ines...to je malo sebičnije i samokritičnije...

    ReplyDelete
  5. ah ti optimisti, zlata su vrijedni u nasim zivotima...

    ReplyDelete
  6. Imam svoju Eminu, ona mi liči na Ines, zlata mi vrijedi. I ja želim biti nekome Ines!

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

Proces donošenja velikih životnih odluka