Artefakt (Déjà vu blog)

Dah zahvaćen u grlu podriva ogrebotine na plućima koje još uvijek nisu zarasle, i dalje oslonjene na praznu špilju oblikovanu lijevim nizom rebara što se pružaju cijelom dužinom sve do lopatice upletene u niti koje vode do vrata na kojem se nalazi točka polazišta, prvi pršljen kralježnice, kojeg dotakne prstom dok zakopčava ogrlicu.

Tačno tu, na tom mjestu balzamovani su otisci usana, ali i na vratu i dalje niz leđa, preko pupka, uzdižu se ponovo i nastavljaju povratak u sjećanje na žmarce po koži koja je drhtala pred okupatorom.



Krajnje je neobično bilo sresti ga noćas i ponovo osjetiti onu tremu i drhtaje na koži. Valjda je normalno prihvatiti da, ma gdje bila i ma s kim bila, postoje muškarci u koje ću uvijek biti pomalo zaljubljena, pa makar samo na momente kada su tako blizu, da mi mirišu na prošlost.

Comments

  1. Ja bih kopirala zadnju rečenicu, izdvojila je ovdje, ali ne mogu, zato samo - najež i <3

    ReplyDelete
  2. I ja bih prekopirala zadnju rečenicu. Slažem se, koliko god da si danas sretan uvijek postoji neko ko ti vrati drhtaje prošlosti.

    ReplyDelete
  3. Prekrasno napisano. Dogodilo mi se nedavno. Boli, ali je i nekako lijepo. Ili sam ja mazohist :)

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

O udomljavanju, nastavak