Ja neću

Nisam filmski kritičar, nisam historičar i nemam nikakvu namjeru da prije nego sam i pogledala film iznosim svoje stavove o njemu s historijskog ili umjetničkog aspekta. Tuđe takve stavove nisam ni čitala, jer nijedan školovan historičar, a ni filmski kritičar s prostora Balkana nije napisao svoj osvrt na ovaj film, ili ako jeste, nisu do mene došli.
Isto tako nisam, sreća moja, silovana žena, nisam Muslimanka/Bošnjakinja, nisam Hrvatica i nisam Srpkinja i u tom kontekstu ne osjećam se žrtvom rata u jednom od tih i tako definisanih pojmova žrtve rata. Nisam imala, opet sreća moja, direktnih gubitaka u porodici u ratu. Ne mogu nikako, ni u jednom kontekstu, osim u kontekstu ljudskog suosjećanja, znati kako je preživjeti silovanje, logor, gubitak roditelja, brata, sestre, voljene osobe. Ne mogu, svjesna sam dobro da ne mogu i iz poštovanja prema ljudima koji su preživjeli takve gubitke, nikada nisam izigravala da ja to mogu. 
Moj rat nije bio osvajački, nije bio odbrambeni i nije bio vjerski rat. Bio je to rat, gdje mene i moje roditelje niko nije pitao, želimo li mi taj rat. Rat u kojem sam izgubila svoje djetinjstvo, mnoge prijatelje, knjige u potpali i lijevu šesticu u donjoj vilici u velikoj muci i bolu, u kojem je moja majka izgubila godine brige za mojim ocem i za mnom dok sam išla u školu pod kišama granata, u kojem je moj otac izgubio zdravo koljeno, crnu i gustu kosu, par zuba i previše zdravlja radi čega i danas ispašta. Ali ponajviše bio je rat za goli život. Za opstanak. Za neku budućnost nas i naših najbližih.
Moj rat iako nije bio: osvajački, odbrambeni ili vjerski je i dalje bio pravi pravcati rat, sa svim istim ratnim strahotama, sa glađu, sa neimaštinom, sa traumama, baš jednak u svakom pogledu kao rat bilo kog drugog čovjeka koji je taj rat u Sarajevu preživio. Moj rat je bio rat gdje ljudi ubijaju druge ljude, dok neki treći gledaju, komšije koji ubija komšiju, prijatelja koji poteže oružje na prijatelja, ratnih profitera kojima nije bio rat u sred rata, bio je rat psihopata koji su činili strahote pod komandom još većih psihopata, bio je rat pojedinaca koji su znali sve, a nisu činili ništa ili su činili samo još veću štetu. Takav je bio moj rat i ja želim da suosjećam sa svim ostalim žrtvama tog groznog rata, ali meni zato nije potrebno da gledam bilo čiji film. Ne postoji ratni film naš o nama za nas, ili tuđi o nama za nas koji mi može bilo šta poručiti, a da to ne znam već ili omogućiti neko novo viđenje stvari i doživljaja. Nakon ovog filma pregledala sam dovoljno ratnih filmova o našem ratu, a nakon ovog filma pregledala sam dovoljno filmova o ratu, ratovanja radi.
Novi ratni film nema čime više obogatiti moj život. Ne donosi mi ništa lijepo, ništa ugodno za uši ili oči, nikakvu novu mudrost, samo me ponovo vraća u psihološki užas preživljavanja onog mog prljavog, glasnog, groznog, traumatičnog rata. I zato ja govorim samo u svoje ime, da ga neću gledati. Ne zato što jeste ili nije propast taj film iz ugla kvalitete jednog filma, ne zato što je Mustafa Cerić odlučio da se njemu film svidi, a njegov jaran Dodik skontao da se njemu nikako ne sviđa, nego jedino zato što mojoj žrtvi rata još jedan ratni flm nije potreban.
Bez obzira na mene, ako su mogli mnogi drugi stranci da snimaju i pričaju naše ratne priče, odnosno muke, pa što Anđelini zamjeraju na želji da se i ona oproba.
I na kraju, iz svega vezanog za Zemlju krvi i meda, mogu samo s razočarenjem primjetiti kako je tragična, strašna i nazadujuća ovolika negativna dvostrano-trostrana verbalna reakcija gledateljstva što na film, što jednih na druge i zajednički ponekad na Anđelinu.

Comments

  1. Kako si ti lepo slozila ono o cemu ja danima razmisljam :)

    ReplyDelete
  2. Evo krenuh napisati komentar kao i My perfect lounge. 17 godina je od rata prošlo, sve se ispričalo što se dalo ispričati, sad samo izmišljaju toplu vodu. I ne znam šta je pozitivno proizašlo iz filma za nas, osim potpirivanja, zavađanja i zauzimanja strana...

    ReplyDelete
  3. Apsolutno se slažem :)

    Kod nas je film prošao bez nekog posebnog hajpa, glavna tema bila je Anđa.
    A ja ratne filmove ne gledam. Uvijek kažem dosta mi je to bilo jednom proživjeti... (Iako mi je No Man's Land fakat OK :))

    ReplyDelete
  4. Apsolutno se slažem. Neću ni ja. Prijateljica ga je pogledala, ja je natjerala da mi prepriča i još više me utvrdila u mojoj odluci. Od ovog filma nijedna žena neće biti "odsilovana" i da ovakvi filmovi mogu učiniti da ljudi prestanu biti zvjeri i da rata potpuno nestane ostatak života bih provela gledajući, ali neće. Ovaj rat će samo još više donijeti mržnje među ovim našim glupim nacijama. Gledala sam Ničiju zemlju, gledala sam Gori Vatra, meni više ne treba. Ja ću da gledam Paradu jer želim da mi život bude gay

    ReplyDelete
  5. Odlicno si opisala osjecaj koji mnogi dijele sa tobom. Mislim da cu film ipak pogledati pa se onda mjesecima a mozda i godinama kajati zbog toga. Ja rata ne mogu ni na filmovima...

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju