O prazninama

Osjećala sam se čudno pričajući sa njim. Uglavnom, pričamo kada mi se javi, povremeno, a u suštini ne znam o čemu bismo pričali. Ne možemo pričati kao nekad, jer nismo više oni ljudi od nekad. Odnosno ja jesam, ali on nije. On je neka druga osoba, stranac zapravo, a ja se, ni za manje, ni prema bližima od njega, ne umijem otvoriti, a tada tek nisam mogla. 
Nisam imala običaj da mu se sama javljam. Ne znam tačno zašto. Vjerovatno ponajviše, jer nisam imala nikakvu viziju teme razgovora. U svemu tome, pravilno je misliti da ja nisam nikada bila jednak učesnik u našem odnosu "prijatelja" kakav je on bio. To je zato što ne vjerujem muškarcima-prijateljima. Znam bolje. Stalno sam čekala kad će me zadesiti druga strana, mračna strana tog nedefinisanog odnosa. Pretjerano prisnog za moj ukus. Mislim da sam ipak dosta kasnije shvatila koja je bila ta mračna strana, ali tek onda kada smo prestali komunicirati, a tada mi je već bilo svejedno. 
Zaručio se. Bilo mi je drago. Baš drago, kao da mi je rođeni brat. Već tri godine je zaručen i kaže čeka bolje radno mjesto i za sebe i za nju pa da uđu u bračne vode. Klimala sam glavom s odobravanjem. Racionalno razmišljanje. Ali kada je ljubav bila racionalna? Čim sam to pomislila, pregrizla sam jezik. Šta ja imam misliti o tome uopšte. Moje su ljubavi bile racionalnije od Ajnštajnove teorije relativiteta. Barem izvana, gledano očima promatrača, pa čak ponekad i gledano očima subjekta te ljubavi. Vjerovatno. 
Prošlo je dugo vremena od tada. Opet mi se javljao, opet smo bili povremeno u kontaktu i mada mi nikada nije bilo jasno, zašto toliki trud za održavanjem komunikacije, valjda jer ja nisam ni blizu učestvovala na isti način u tome, tad mi je ustvari najviše bio drug. Dobro, raspitivao se stalno šta radim, gdje sam, s kim, ali ja ne pričam o sebi svakako, pa moje odsustvo odgovora na ta pitanja nikada nije bilo čudno nijednome od nas, jer nisam ni ranije odgovarala na njih. 
Evo i sada pišem kilometarski uvod i mogla bih pisati još par uvodnih kilometara, samo da izbjegnem izgovaranje suštine, radi koje pišem uopšte, ali neću ovaj put. Za promjenu.
Kroz ležeran razgovor s tim mojim drugom o svemu ostalom, osim o meni, a ponajviše o njegovom životu, shvatila sam da imam jednu prazninu. Jednu prazninu negdje u sebi, koju izaziva, svojim odsustvom, jedan drugi muškarac. I nije da sam ovom drugu zamjerila što me natjerao da to shvatim, ali jesam, zamjerila sam mu, jer sam živjela u blaženom neznanju po pitanju te praznine i nisam je zapravo osjećala, dok je on nije verbalno opisao kao da je vidi u meni. 
A sa takvim saznanjima je najgore, što čovjek i kad prespava, opet mora nešto učiniti. Htio ili ne. Ako ne učinim svjesno, učinit ću nesvjesno. 


Comments

  1. Tako se pronalazim u tom uvodu (ako je o bivšem riječ). :) Svaki njegov poziv završi sa "Javi se ti nekad", a ja to ne znam, iako mi je sada samo draga uspomena.

    ReplyDelete
  2. Pa to nije loše, to je dobro. Možda je konačno ispuniš, a možda i nestane taj prostor ostavljen za drugog.

    ReplyDelete
  3. pa prvi korak je da sami sebi nesto priznamo, o drugom mozda uskoro budemo citali na tvom blogu :))

    ReplyDelete
  4. Centaurea - mi smo bili uvijek samo prijatelji. A inače druženje s bivšima je najčešće ravan ulasku u minsko polje. Nikad ne znaš kad će te neki korak raznijeti na sve strane. :D

    marsovka - nije mi tajming nikako dobar da činim nešto, zato bi mi bilo draže da i dalje nisam ni znala. Ali nije život želim-želiš.

    uSvijetu - možda, možda. :-)

    ReplyDelete
  5. odlično seciranje same sebe i povoda za resekciju. mnogi to doživljavaju baš ovako kako si opisala...

    ReplyDelete
  6. Muškarci koji ostavljaju praznine - I know the type.

    ReplyDelete
  7. koka - it's a dangerous type.

    tratinčica - kad je svako bar jednom osjetio tu prazninu.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

Sarajevo Šangaj

O udomljavanju, nastavak