Isječak iz Dnevnika Majde P.



Danas ću napuniti 29. godinu. Trebat će mi neko vrijeme da se priviknem na ideju sebe, kao dvadesetdevetogodišnjakinje, ali nakon četiri do pet mjeseci, bit će mi taj broj urezan u memoriju kao odgovor na pitanje koliko sam stara. Stara. Čudno mi zvuči da se osjećam 29 godina starom ženom. Tek sam prije nekoliko godina prihvatila sebe kao odraslu osobu, iako i sada imam momenata kada se priupitam da li sam zaista i odrasla ili se samo volim vidjeti takvom u ogledalu.

Vjerujem da je sada pravi period da otkrijem kako je većina mojih prijatelja, iz srednje i osnovne škole odraslo. Ovako kao i ja. Čak i više. Jedni su oženjeni. Druge su udate. Većina ih ima djecu, a vjerovatno bih susrela i pojedince koji su to sve prošli i zapečatili razvodom. S druge strane, ovo je za mene usamljeno doba. Vjerovatno sasvim drugačije usamljeno od onoga kako sam se usamljeno osjećala kao tinejdžerka, studentica ili na prvim danima posla. Sad sam usamljena pravom pravcatom samoćom. 
Iako nastojim da to izbjegnem, pitanje mi samo stiže. Kako sam dospjela ovdje? Šta mi se dogodilo? Postoje li neke ključne odluke i momenti koji su me ovdje doveli? Da li sam nešto mogla uraditi drugačije?

Nastojim se prisjetiti prijašnjih rođendana i godina koje su njima obilježene. Prebirem po putevima prošlosti u nadi da ću otkriti tu jednu grešku ili znak koji me usmjerio prema ovamo. Čini mi se kada bih to otkrila lakše bih ustanovila šta dalje da radim. Kada bih samo mogla utvrditi tačan momenat kada je sve krenulo nizbrdo. 

Dok prokopavam historiju svog dosadašnjeg života, vidim samo prašnjavu sliku djevojke koja se nadala i vjerovala u ljubav. Znam da sam to bila ja, ali kao da je to neka ja iz drugog života, negdje daleko, u drugoj dimenziji, vremenski i prostorno. Ali mi je opet čudno da je to jedina slika mene, koju moj um pamti. Ma koliko se trudila da pronađem neku drugu, vjerniju sliku sebe, ova mi se neprestano vraća pred oči. Bila sam zaljubljena često. Bila sam zaljubljena u muškarce, bila sam zaljubljena u samu ljubav i ono što je ona predstavljala. U slike dvoje ljudi koji dijele svoje strasti, svoje snove, strahove. Opstaju kroz sezone i učvršćuju svoj odnos s godinama. I kako sam od tih slika postala ova Majda od danas? Usamljena, nepovjerljiva, umorna, slomljena iskustvima... Nekad sam sebe vidjela kao dobru suprugu, nježnu majku, ženu koja svu svoju ljubav pruža i svu svoju sreću crpi iz svoje porodice.

Kako samo glupo sad zvuče priče da sve dođe na svoje, da se ne brinem, da će mi se ljubav desiti kada to najmanje očekujem. Znam da su to ljudi govorili iz najbolje namjere, ali sada je mi je to nikakva utjeha.

Jedno je istina, oni sretni i uporni su do sada imali priliku i da pronađu ljubav i da se vjenčaju, da dobiju djecu, prožive to sve pa se čak i zasite svega, dok ja još uvijek analiziram svoj haotični život, grčevito se držeći za sliku naivne djevojke koja je vjerovala nekada, a koja mi je danas samo stranac. Učmalo blijedo sjećanje.

Sretan mi rođendan!

(Prvi dio bi bila Priča o Naidi K. )

Comments

  1. Sretan ti fiktivni nejubilarni 29-i rođendan :~)

    ReplyDelete
  2. Nije meni danas rođendan. :-)

    ReplyDelete
  3. Pa zato sam napisao fiktivni :~)

    ReplyDelete
  4. Aha. Pa bolje se javi u januaru za stvarni. :-) Ti fiktivni su mi nekako slabi skroz. Nema rođendanskog duha.

    ReplyDelete
  5. Javi se i ti onda u januaru, možda zajedno proslavimo :~)

    ReplyDelete
  6. Sretan ti rodjendan:) Takvi smo mi strijelci ljudi:)nedaj se sve ce biti bolje:)

    ReplyDelete
  7. Senorita - ma strijelci su divna bića. :-) A meni nije rođendan i priča je u potpunosti izmišljena. ;-)

    uSvijetu - hvala ti. Odavno je čekala objavu.

    cosmo - ja svoj ne slavim, ali možemo tvoj slaviti do besvijesti.

    ReplyDelete
  8. Hahaha, ja svoj nisam nikad slavio, propade nam slavlje :~)

    ReplyDelete
  9. Majda se rano počela brinuti.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts