Svi smo mi novčanici s udovima



Svako ko silom prilika živi u BiH, ili ko je turistički proveo određeni vremenski period živeći u BiH, ili ko iz druge države preko sredstava javnog informisanja prati dešavanja u BiH, ama ko se spotakao od ćizu što čini granicu BiH, itekako je upoznat kakva bagra upravlja ovom državom. Ali ima jedna druga grupa pojedinaca, koja mene više ucrnjači od političke bagre.

Oni koji naporno rade, ili barem misle da naporno rade, u ovom prolaznom i kratkom životu, znaju na kojoj je cijeni merak ispijanja kafe, s rajom, u onom jednom jedinom slobodnom danu, kada ste se poslije, mjeseci i mjeseci neviđanja, konačno svi uspjeli uskladiti, da se u isti čas i na isti datum, skupite i izdimijate pokoju cigaru, isćeifite taj čarobni napitak.



I šta se desi...


Poslije dosta vremena, osoba A je inicirala okupljanje prijatelja na isti datum i u isti čas u jednom sarajevskom kafiću. Toj maloj skupini ljudi, taj je momenat bio neprocjenjiv, jedna posebna uspomena, rijedak trenutak grlatog smjeha i uživanja. Za vlasnika bilo kojeg ugostiteljskog objekta oni su sasvim nebitni, nestalni gosti, kojima će on odmah na to i ukazati izjavama da je svaki mogući sto, za koji su probali sjesti, rezervisan.

To načelo ekskluziviteta koje vlada u našim kafanama je posebna vrsta bezobrazluka spram gosta za koji ja još nisam našla zadovoljavajućeg rješenja osim da nigdje vani ne sjedim, jer nema lokala, nema kafića, ni kafane koja je na to imuna.

Najluđi su mi restorani duhova, gdje je svaki vražiji sto rezervisan u potpuno praznom restoranu. Pa kako je to moguće? Koja je to ekonomska računica? Gdje tu ima logike da na ime nekog apstraktnog stalnog gosta, koji bi mogao banuti na ručak i poželjeti da sjedne za stalni sto, kao jedan stalni gost, neko stvaran, gladan, nestalan, ali voljan da ostavi pozamašnu sumu novca da utaži te potrebe, ne može naći sebi mjesta za to.

Po pitanju te drskosti par kafića je posebno svojstveno načelu ekskluziviteta.

Tako mene put, ili bolje reći prijateljica nedavno, odvede u jedan takav, gdje me dočekaše svi potrebni elementi da mi se, ova grupa pojedinaca, gora od političara, da prostite, posere u ćeif. U tom kafiću postoje dva odvojena dijela, jedan dio s normalnim stolovima, okruženim normalnim stolicama koji je izdignut od ostatka i nalazi se u samom vrhu lokala. Taj dio zaboravite. On ne postoji za nas obične smrtnike i redovno je rezervisan, čak i kada apsolutno nijedna živa duša ne sjedi u tom dijelu.
Drugi dio čini prostor manji od mog kupatila i u njemu je smješten određeni broj barskih stolica i nekoliko improvizovanih šankova koji su izbočeni iz zidova. Ti šankovi su otprilike dovoljni tek da se na njih postave dvije šoljice čaja i ostali čajni pribor, pepeljara, te jedan ljudski lakat.

Da ni u kom slučaju ne biste zaboravili koliko je to gadan i neuljudan lokal, pobrine se konobarica koja radi u istom, a koja djeluje, u najmanju ruku, psihički nestabilno. Nije dovoljno što redovno na glavi nosi okačen rep nekog jadnog počupanog fazana, nego kod nje ništa ne može proći bez nekih verbalnih provociranja, pa čak ni najobičnije naručivanje pića.


Upravo zbog takvih pojedinaca i zbog uništenih ćeifa, meni je gora ova grupa ljudi, gora čak od bosanskohercegovačkih političara (neka mi oproste što ih sve strpah u taj koš, bez obaziranja na nacionalni ključ), a oni su mi baš dno dna, na ljestvici ljudskih organizama.

Comments

  1. o kaficima bih mogla i ja napisati post, ali ne smijem, ispasce da sam pred nervnim slomom :)

    ReplyDelete
  2. Ja nemam takvih problema u poslijednje vrijeme, valjda sam naučila izbjegavati kafiće u kojima se osjećam neugodno i nepoželjno. Nema ništa gore.

    ReplyDelete
  3. zato idem samo u jedan kafic - kad moram :)

    ReplyDelete
  4. F - i ja sam se pribojavala da ću tako zvučati dok sam pisala. Izgleda da je to neminovno kad je riječ o ovoj temi. :-)

    M - ja još nisam našla taj sveti gral. Svugdje gdje odem bude neka situacija, ili se desi meni, ili osobama koje su sa mnom, a to je u suštini isto. Od previše naplaćenog računa, gdje bih to naknadno saznala jer naravno njih 90% ne donese papirni račun, pa do progona da oslobodimo mjesto itd... Svugdje ista priča.

    T - ja zato ne izlazim do posljednjeg, dok baš ne moram. :D

    ReplyDelete
  5. Zato je meni najbolja solucija park! :D ali ovako hladnim danima nije baš ni to poželjno.
    Znam kako ti je! Nervira me to pravo. Ta verbalna provociranja i ispadi osoblja koje, kao, treba biti uljudno i ljubazno. Tu ljubaznost možemo okačiti mačku o rep, jer čak ni na kasi, običnoj kasi u supermarketu, ne mogu biti ljubazni, već te poprijeko pogledaju. Mislim, svugdje je ista situacija... :/

    ReplyDelete
  6. Prvi put sam na tvom blogu, sasvim slučajno. Ovaj post me apsolutno oduševio! Mislila sam da sam ja jedina koja to primjećuje, koju to užasno nervira i koja izgleda kao pred nervni slom kad priča o tome i pokušava objasniti drugima. :)
    Puno pozdrava!

    p.s.Sad idem čitati ostatak tvog bloga! :)

    ReplyDelete
  7. update: pročitala i čitat ću i dalje! :*

    ReplyDelete
  8. Napoši nam ime kafića, da ga zaobiđemo u širokom luku!

    ReplyDelete
  9. Eva - svugdje je ista situacija. To si sigurno upravu, jer naša BiH uvijek padne na svim mogućim ispitima ljubaznosti radnika u uslužnim djelatnostima. I nikome nije stalo da to promjeni.

    Anonimna - sad bar znaš da nisi jedina, ako je to ikakva utjeha. :-)

    Maja - razmišljala sam da li da ih odmah javno prozovem imenom, ali nisam im htjela dati čak ni negativnu reklamu. Uglavnom riječ je o kafiću Ribica.

    ReplyDelete
  10. odusevio me tvoj post, bravo!
    pratim te

    ReplyDelete
  11. Iscitala , odlican post.
    Znala sam da se radi o Ribici na zalost, unutra mi je bas lijepo, cak sam se oglusivala na cijene,ali kada su mi treci put rekli da je zauzeto a nigdje nikoga-nisam vise ni otisla. Umjesto toga , stvorila sam sebi svoju atmosferu kuci, i pronasla par mjesta gdje je svaki COVJEK dobrodosao :D

    do citanja :)

    ReplyDelete
  12. Amila - jeste, lijepo je unutra. Da je gazda neko kulturan i da im je konobarica uračunljiva, bilo bi to fino mjesto za dnevne varijante kafe/čaja, ali šta ćeš.

    Darija - čitamo se onda. ;-)

    ReplyDelete
  13. Kod nas na svu srecu nema takvih lokala il ja josh na njih nisam naisla,ja volim da eksperimentishem sa lokalima i da stalno sjedim u neki novi,al ima par koje bas obozavam i stalno im se vracam.

    ReplyDelete
  14. U Ribici sam bila jednom, i dok se moje društvo oduševljavalo enterijerom i "odvaljenom" konobaricom, ja sam se pitala zašto je svima normalno da sjedimo za improvizovanim šankom a gore svi normalni stolovi "rezervisani". I da, kažu da je vlasnik "svjetski putnik". Gdje je ovu ideju u svijetu pokupio, baš da mi je znati.

    ReplyDelete
  15. Ma da. Svjetski putnik. Ima ovdje u mojoj blizini jedna prodavnica tipa giftšopa. I naletim ja povremeno, jer zna biti stvarno svega, pošto je vlasnica, tako svjetski putnik pa donosi različite stvari s različitih putovanja. Posljednji put kad sam bila, vidim u izlogu izložena dva seta nakita - ogrlica i naušnice i cijene od 70 i 90 KM po setu. Pitala sam prodavačicu od čega je taj nakit, kad je tako skup, odgovorila mi je "od nekog dragog kamenja, nešto unikatno, ne sjećam se." Ma daj :D kakvo crno drago kamenje za 70 maraka. Uglavnom poenta priče, ti "svjetski putnici" imaju običaj da onako, nonšalantno, zavale ljude, ako im se pruži prilika naravno.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

Sarajevo Šangaj