Evidentirani čin stvaranja distance (Déjà vu blog)

Neki dan sam te vidjela na ulici s druge strane semafora. Išao si negdje, noseći svoje papire i misli u pravcu suprotnom od mog, a ja nisam ni poželjela, a kamoli pošla da preletim cestu i da te samo pozdravim.
Da me je neko pitao na početku svega, da li je takva situacija moguća, rekla bih da nije i da ja nikad ne bih propustila priliku da započnem neki usputni razgovor s tobom. Rekla bih kuneći se u vlastiti život, da si ti onaj radi kojeg odbijam logiku, razum i da te nikada ne bih svrstala među bilo koje ostale, jer si ti too precious to me.

Postoje ljudi čije prisustvo uzimamo zdravo za gotovo. Prijateljstva i ljubav također. U glavi se vremenom isključi prekidač da bi ti ljudi nekad mogli da izostanu iz našeg života. Ali ja na tvoje prisustvo nikada nisam gledala tako, niti je ono takvog korijena, da bih se opustila i isključila prekidač u glavi. Pa ipak, gledala sam te kako prolaziš i nastavila sam s traženjem ključeva od auta i slaganjem računa za plaćanje po abecednom redu u koverat. A tebe sam pustila da odeš.

Nisam ja to uradila svjesno, ali u tom momentu ti ključevi i računi od interneta, kablovske, plina, struje, telefona i vode su napravili prioritet u mom mozgu. Veći prostor prioriteta od onog koji je tvoja prisutnost svojatala.

Ali nije to ono što me je potreslo, nego što mi nije bilo žao.

Nisam sjela u auto i zastala pet minuta da razmislim šta se desilo, nego sam se ponašala kao da je pored mene prošao neko, čije postojanje sortiram u ladicu ljudi koje sam nekada znala i radi kojih sam nekada letila preko semafora i to samo da im mahnem i kažem zdravo.

I preko toga ne mogu preći, a da ne pitam sebe, kako se to desilo?



Na početku svega, ja bih pretrčala taj semafor, i na crveno za pješake, i uz mogući rizik da na mjestu poginem, ili ostanem invalid, završim u komi, postanem biljka. Bilo bi mi svejedno. Ali tada sam samo imala na umu te račune, i obaveze koje me čekaju, i kako nema šanse da sve stignem što moram stići, i obećala sam sebi da od sada ključeve od auta držim uvijek u istom džepu torbe, jer možda da nisam bila tako rastrojena oko svega toga, možda postoji šansa da ja ipak bih iskoristila tih dodatnih minut i pol, i možda bih dotrčala do tebe i ipak te pozdravila. Možda su svemu krivi računi, obaveze i zagubljeni ključevi? Da nije bilo toga, ja bih stigla da pozdravim nekoga koga ne sortiram u onu mračnu i hladnu ladicu.

Mada se još uvijek stignem sjetiti kako je sve izgledalo na početku. Mogu se sjetiti uzbuđenja tek rođene zaljubljenosti i vatre u usnama kada ti se obratim.



Ali neki dan nisam mogla i sve je bilo svejedno. Činilo se logičnim da te zamijenim računima koji nisu mogli čekati i ključevima od auta koje nikad ne ostavim tamo gdje treba da stoje ključevi, mobiteli i olovke. Činilo se logičnim da je vrijeme da te zatvorim u ladicu zajedno sa ostalima koje sam nekada znala i radi kojih sam nekada letila preko semafora i to samo da im mahnem i kažem zdravo.



Post objavljen 05/01/2011 

Comments

  1. Nije ti svejedno, čim pišeš post o tome :). A zašto ti je žao što nije kao prije? Ako već niste skupa i bolje ti je da si prešla preko toga. Jedino ćeš tako krenuti dalje.

    ReplyDelete
  2. lijep tekst... stalo ti je sigurno, ali drugacije, ja bih to nazvala iskustvom sto predstavlja neku vrstu mentalnog sazrijevanja. ti i tvoj zivot, tvoj trenutak nije isti kao nekada.

    ReplyDelete
  3. @ obje - poodavno sam ovo napisala, a s obzirom da je tematika i dalje aktuelna i da tražim način da ubacim stare postove na novi blog, i da me dosta ljudi odavde, tamo nije čitalo od početka, ispalo je ok da malo repriziram. :D Priča nije opis konkretnog događaja. Zaboravila sam staviti ove dvije male oznake da ne zbunjujem ljude. :-)

    ReplyDelete
  4. živjeli ključevi, računi i sl. u tim trenucima.
    koliko puta su me samo spasili.

    ReplyDelete
  5. Onda su tebi zakon one torbe bez džepova i pregrada. Haj nađi siću, ključ, slušalice, bilo šta, a da ne izvadiš sav sadržaj. :D

    ReplyDelete
  6. Fikcija u kojoj se svako može pronaći. :) Ja sam znala da sam sve prevazišla, tek onog trenutka kad sam mu iskreno radosno mogla prići, kao nekoj dragoj prijateljici, i odmah sam se zapitala kako to i kad su mi se to prestale "odsijecati noge"...

    ReplyDelete
  7. Momenat kada shvatiš da si oslobođena bivše ljubavi. Jedan od najljepših.

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju