Posts

Showing posts from November, 2011

Saudade

Image
Saudade (Portuguese): The feeling of longing for someone that you love and is lost. Another linguist describes it as a "vague and constant desire for something that does not and probably cannot exist."

It’s interesting that saudade accommodates in one word the haunting desire for a lost love, or for an imaginary, impossible, never-to-be-experienced love. Whether the object has been lost or will never exist, it feels the same to the seeker, and leaves her in the same place: She has a desire with no future. Saudade doesn’t distinguish between a ghost, and a fantasy. Nor do our broken hearts, much of the time.

Evidentirani čin stvaranja distance (Déjà vu blog)

Image
Neki dan sam te vidjela na ulici s druge strane semafora. Išao si negdje, noseći svoje papire i misli u pravcu suprotnom od mog, a ja nisam ni poželjela, a kamoli pošla da preletim cestu i da te samo pozdravim. Da me je neko pitao na početku svega, da li je takva situacija moguća, rekla bih da nije i da ja nikad ne bih propustila priliku da započnem neki usputni razgovor s tobom. Rekla bih kuneći se u vlastiti život, da si ti onaj radi kojeg odbijam logiku, razum i da te nikada ne bih svrstala među bilo koje ostale, jer si ti too precious to me.
Postoje ljudi čije prisustvo uzimamo zdravo za gotovo. Prijateljstva i ljubav također. U glavi se vremenom isključi prekidač da bi ti ljudi nekad mogli da izostanu iz našeg života. Ali ja na tvoje prisustvo nikada nisam gledala tako, niti je ono takvog korijena, da bih se opustila i isključila prekidač u glavi. Pa ipak, gledala sam te kako prolaziš i nastavila sam s traženjem ključeva od auta i slaganjem računa za plaćanje po abecednom redu u…

No wow

Image
Ne razumijem. Nisam razumjela ni poslije utakmice s Portugalom, nisam razumjela ni jučer prije koncerta. Tu potrebu ovog naroda da pljuje, da pljuje i onoga koga je do jučer veličao do zvijezda i onoga što sigurno ne zaslužuje da ga s ove strane Drine iko pljuje. Ne slušam Balaševića, nije moj đir, nisam bila na koncertu, pa opet, ne razumijem vas prijatelji moji, kako imate obraza, nakon svega, da po njemu pljujete.



Ne nalazim više ono wow. Ni u ljudima, ni na ulicama ovoga grada. I žao mi je, jer sam ga zbog toga voljela.

Svi smo mi novčanici s udovima

Image
Svako ko silom prilika živi u BiH, ili ko je turistički proveo određeni vremenski period živeći u BiH, ili ko iz druge države preko sredstava javnog informisanja prati dešavanja u BiH, ama ko se spotakao od ćizu što čini granicu BiH, itekako je upoznat kakva bagra upravlja ovom državom. Ali ima jedna druga grupa pojedinaca, koja mene više ucrnjači od političke bagre.

Oni koji naporno rade, ili barem misle da naporno rade, u ovom prolaznom i kratkom životu, znaju na kojoj je cijeni merak ispijanja kafe, s rajom, u onom jednom jedinom slobodnom danu, kada ste se poslije, mjeseci i mjeseci neviđanja, konačno svi uspjeli uskladiti, da se u isti čas i na isti datum, skupite i izdimijate pokoju cigaru, isćeifite taj čarobni napitak.



I šta se desi...


Poslije dosta vremena, osoba A je inicirala okupljanje prijatelja na isti datum i u isti čas u jednom sarajevskom kafiću. Toj maloj skupini ljudi, taj je momenat bio neprocjenjiv, jedna posebna uspomena, rijedak trenutak grlatog smjeha i uživanj…

Zmajevi, svaka čast!

Image
"Mama, ne valja im trava." ~ Kristina Ronaldo

Jörð

Image
"If you can't be in awe of Mother Nature, there's something wrong with you." - Alex Trebek

Brda u Milanu

Image
Sanjala sam da mi je otkazala ručna dok sam se spuštala autom niz brdo od 90 stepeni. U Milanu.

Dođu mi nekad turbulentni periodi moždane anarhije u nezgodno vrijeme. Dođu i prođu, ali u razdoblju između dva ciklusa, nisam u stanju privesti išta započeto zadovoljavajućem kraju. Nijema sam da pojasnim prijateljici zašto joj se nisam javila čak šest mjeseci. Nijema sam da pojasnim zašto se nikome ne javljam već šest mjeseci.
Na pitanja prostog karaktera bih lakše dala nacrtan odgovor, jer verbalno sam nijema da objasnim osjećaje na zahtjev. Daj mi još vremena.
Jedino što mi pristaje ovih dana je The Beat, buđenje u sedam i gorka turska kafa.

"The greatness of a nation and its moral progress can be judged by the way its animals are treated. " - Gandhi

Image
Šta bi o nama naše životinje rekle?
Šta bi o nama rekao onaj konj što je jeo iz smeća i šetao ulicom napušten i zapostavljen, danima?
Šta bi o nama rekli naši psi, lutalice?
Šta bi rekli o ljudima koji ih šutaju nogama i psuju?
Šta bi rekli o ljudima koji su ih napustili i izbacili iz svoga doma?
Šta bi o nama rekle naše napuštene mačke?
Odbjegle papige?

Šta bi o nama rekli, kad bi mogli, kad bi imali kome.

Ne mogu i nikada neću moći da shvatim um vlasnika, koji dok ima krov nad glavom i hljeba za pojesti, može izbaciti životinju na ulicu. Životinju koju je on lično izabrao. Životinju koja je prihvatila da bude njegov životni životinjski partner i u dobru i u zlu. Životinju koja ga može samo voljeti, na svoj životinjski način.

Ja mogu biti bolesna do krajnjih granica bolesti, mogu biti u depresivnom stanju kada mi je mrsko sebi pripremiti doručak, kada mi je mrsko iz kreveta ustati, mogu biti sjebana, slomljena, ali moj mačak nijednom nije ostao gladan, žedan, u prljavom, bez svojih …