Technologic

U životu dvije djevojčice, ja ću uvijek biti negativan lik. Onaj lik koji nikada nije htio da ih upozna. U životu te iste dvije djevojčice, moj stari će biti pozitivan lik. Većinu vremena.

Meni su od njega ostala samo sjećanja na scene porodičnog nasilja, kao munjeviti isječci krvavog hororca, od kojeg me i danas pomalo hvata jeza. I ja ne mogu zamisliti neki, tako blizak i tako stvaran paralelni svemir u kojem je moj stari u bilo čijem životu pozitivan lik. S jedne strane ne mogu da zamislim, a s druge strane osjećam se pokradenom. Osjećam se kao djevojčica iz priče, koja mašta o nekom drugom mogućem djetinjstvu koje joj je izmaklo kroz prste, dok joj posljednja šibica sagorijeva u ruci.

Razmišljala sam nekad kako bi se odvijao momenat susreta mene i dvije djevojčice iz ne tako dalekog i ne tako fiktivnog svemira. Da li bih imala odgovor na njihova pitanja? Da li bih trebala imati? Da li bi me one išta željele pitati? S godinama sam prestala razmišljati o tome. Pomirila sam se s bremenom negativnog lika u oba svemira. Lika koji nije htio da ih upozna. Nije čak htio ni da im zapamti imena.






A onda se sjetim onog slučaja kada su skitnicama podijelili mobitele, u okviru nekog promašenog projekta gradskih vlasti, u nekom nepoznatom američkom gradu, i kako je jedan od njih našao svoju razvodom izgubljenu kćer preko tvitera. (Ili je ona našla njega).


I dvije djevojčice će nekada dobiti mobitel. Sigurno da hoće.

Hoće li i o meni neko čitati u novinama i pomisliti što ti je internet i tehnologija. - i na tu rečenicu svesti cijelu moju priču, moje preživljeno i moje nepreživljeno djetinjstvo, negacije i afirmacije?
Ili će i moje postojanje završiti neznanjem.

Comments

Popular posts from this blog

O postulatima zdravog razuma

O udomljavanju, nastavak

O udomljavanju