Sunday, September 25, 2016

O ratu i o referendumu

Mozak me boli. Života mi, mozak me boli od količine retardiranih primitivnih ameba s kojima dijelim teritorij zvani BiH. Eto htjeli jedni da slave dan RS, jebo ih on. Slavili su ga svakako i sa dozvolom i bez dozvole. Ne možeš bolan zabraniti nekome da nešto slavi, jer se tebi eto ne sviđa i jer ti eto misliš da to nije uredu, jer je eto izginulo 100.000, 200.000 ljudi. Boli nekog racku što su ti ljudi izginuli, a umjesto da je i ovdje sviju bolio racku šta neko tamo hoće da slavi, jok oni su to digli na nivo Ustavnog suda. Malo se zajebali, misleći da će međunarodna zajednica i govnar od visokog predstavnika presjeći preseravanja političke balavurdije Pederacije i Republike Šumske. Ali pametni ljudi dali pare, zadužili državu, zadužili reforme, zadužili privatizaciju svega što ovdje još posluje i živi i rekli jebite se debili primitivni, kad ste toliko retardirani, eto vam pare i provodite referendume i serite tim amebama u narodu o nekim ratovima i otcjepljenjima, očigledno ste svi zaostala primitivna bića i bolje i ne zaslužujete. I tako Mileram Dodik spiska dva miliona kmova na referendum-kojim-ću-pokazati-svojim-srbima-debilima-da-guzim-u-šupak-svu-političku-ekipu-iz-Pederacije i koji će mu naravno donijeti pirovu pobjedu i još jedne lokalne izbore.
S druge strane u Pederaciji se nešto otimaju i seru da će ratovati, da neće dati ništa Mileramu Dodiku, da je referendum neustavan, ilegalan i da mu jebu mater srpsku što se inati protiv države BiH. A u principu Tužilaštvo BiH sutra neće pokucati Mileramu Dodiku na vrata i uhapsiti ga jer ruši ustavni poredak BiH i krši Krivični zakon BiH. Neće zato što je država BiH nepostojeća država, koja ima svoje nepostojeće institucije i svoje nepostejeće zakone, po kojima svako može da sere kako hoće (osim običnih građana, koji nemaju prava ni da se kandiduju gdje i kako hoće na izborima, jer im Ustav BiH, koji se poziva na jebenu Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, to tako lijepo i osmišljeno ne dozvoljava). 
I ustvari čitava šarada oko referenduma je samo lijepo osmišljena bajka Milerama iz Republike Šumske, da još jednom osvoji izbore i zadrži svoju poziciju moćnika i kriminalca, a koji je istovremeno upravo neosporno dokazao da je BiH jedno veliko ništa od države i da je Pederacija puna retarda koji nisu u stanju odbraniti integritet i ustavni poredak te BiH na koju se toliko pozivaju, brinu i seru (p)o njoj.
Usput sve skupa je otvorilo vrata priči o ratu i ja ću samo reći da bih voljela da se svi međusobno pokoljete i umrete i da vas zemlja pokrije i da makar od vas nikne neko fino cvijeće, jer kao ljudska bića ste fulali i očigledno je da je karma zajebala stvar i da je trebalo još puno života prije nego od vas nastane inteligentna vrsta sposobna da racionalno razmišlja i prosperira. 
I taman bi rat bio izvrsna prilika da konačno odem iz ove pizde materine u kojoj sam prisiljena da trenutno živim.

Šta se može zaključiti nakon historijskog dana 25.9.2016. kako to Mileram na kraju prosra za medije:

a) da bi Mileram Dodik bio seljo koji čuva svinje (ili čime se već bavio prije političke kandidature) da nije govana u Pederaciji koji mu neprestano daju legitimitet svojim toliko retardiranim političkim potezima, a ta govna opet izglasava retardirani narod, neprestano nanovo na izborima, čime dolazimo do zaključka da je narod retardirana masa marioneta,
b) da država BiH ne postoji jer nema apsolutno nikakve mjere ni institucije kojima se može de facto, a ne samo de iure zaštiti njezin integritet,
c) da je apsolutna istina rezonovanje i zaključak da BiH i dan danas, poslije 20 godina od rata, nije niti može biti funkcionalna, stabilna, samostalna i nezavisna država, ravnopravna drugim, jer i dan danas političke funkcije se vrše tako da balavurdija zakuha među sobom i onda očekuje od vanjske sile (bilo visokog predstavnika, međunarodne zajednice, Rusije, Amerike i druge pizde materine) da urgira među njima, kudi i nalupa po guzici kada prećeraju u tim međusobnim preseravanjima,
d) da su referendumi u BiH kletva jer je bio jedan kleti referendum i jedan rat poslije njega, i sad više nikad ne bi smio ni u kom smislu i ni na jednu temu više da se sazove novi referendum,
e) da je Srbima toliko stalo do tog pišljivog Dodikovog referenduma da ih nije ni 50% izašlo na izbore (ako se uzme u obzir količina malverzacija tipa da jedan član porodice glasa za sve ostale članove, da su se u popis ljudi koji su glasali računali ustvari listići i to svi printani listići na bilo koji način upotrijebljeni, pa čak i oni iz smeća, te da nije bilo nikakvog tijelo za monitoring i stvarni nadzor nad tim referendumom),
f) da je jedina euforija bila ona Dodikova, jer je izazvao veće reakcije u jebenoj Pederaciji, nego u Republici Šumskoj davajući Srbima ono na šta se mislilo da će u ekstazi, sve svršavajući podržati, a nisu,
g) da je Mileram Dodik u stanju da destabilizira čitavu regiju svojom političkom agendom, koja je usmjerena samo na to da sačuva guzove Milerama Dodika,
h) da su izbori za sedam dana i da bi, ako ima još ikakve nade za inteligentan život ovdje, ljudi trebali ubjedljivo maknuti tog debila, a s druge strane i ovdje isto tako maknuti ove debile koji na još primitivniji način učestvuju u ovim političkim preseravanjima,
i) da ću čuvati ovce u Argentini ako treba i uložiti zadnji dinar koji imam, samo da odem iz ove pičke materine i spasim sebe od paranoje, neuroze i drugih retardacija od kojih ovdje ljudi pate.

Ali ja se mogu zakleti da će sve ostati isto i da su ljudi ovdje postali toliko bolesno dio svega, da to više i ne vide i trebalo bi sve zatući palicom da se ne množi i spaliti tijela.

Friday, September 23, 2016

Noćna

Čitam, a spavam. To je ono čitanje u polubunilu, kada ne znaš jesi li nešto pročitala ili sanjala. Ali ne odustajem, od čitanja. Uporno nastavljam, širim oči. Trljam rukama. Zijevam. Ustanem, odradim koji sklek. Cirkulacija krvi. Laje pas negdje u blizini. Pomaže mi da ostanem budna. 
Laje nekim uravnoteženim lavežom. Kao da mu je muka od života i od noći. Možda je gladan. Hladan. Usamljen. A možda je kreruša. Oplakuje svu štenad što su joj uzeli, što nije mogla prehraniti. Poče da zavija. A zatim, gotovo horski, zalajaše i ostali, kao da suosjećaju njegovu muku. Ili njenu.

Pseću operu prekinu pucanj. Iz pištolja. U blizini. 

Ušuti lavež. Budna sam sasvim. Što od pucnja, što od pitanja šta bi sa psom. Ili kerušom. Što od pomisli da ljudi u komšiluku imaju pištolj kojim pucaju na pse. 

Nakon dvadesetak minuta, opet me san hvata. Knjiga mi ispada iz ruke. Liježem u krevet. 

Tonem u san i čujem lavež. Zavijanje, ono isto uravnoteženo. Haha! Kontam u sebi koliko mi je samo drago da je pas živ i da nastavlja svoju pseću operu. 

Nije bilo dalje pucnjave.