Sunday, February 19, 2017

Nije nasilno samo kada boli

Već treću nedjelju zaredom imamo slučaj užasnog psovanja i deranja na spratu iznad nas, pretpostavljam i u stanu direktno iznad nas. Prvo su se dešavali radovi, renoviranja i čak i tada se neprestano čula buka i dreka od strane nekog muškarca. Hajde što su radove organizovali tako da su znali počinjati i prije pola osam (bio radni ili neradni dan), a trajali i do pola jedan ujutro, nakon završetka započele su svađe. 
Ne mogu to nazvati ni svađom jer se čuje samo jedan glas, jedan muški glas, koji voli da psuje, kune i verbalno maltretira nekoga u ženskom rodu. Drugu stranu nikad nismo čulu. Psovke su znale ići do toga da po 20 minuta slušamo tog "muškarca" kako "prijeti" da će moliti boga svaki dan da ona umre. Neka ona. Supruga, majka, ne znam.

Milion puta sam pomislila da je možda u pitanju nepokretna osoba ili nijema. U svakom slučaju zdravstveno onesposobljena. Čula sam i druge vrste svađa u porodici i uvijek bi se čula i druga strana. Još nikad nisam doživjela situaciju užasnih napada i psovanja, a da neko pri tome ne odgovara ništa.

Danas sam odlučila nazvati policiju. Iako sam znala da uzalud zovem. Prvo sam se pitala šta da prijavim? Buku? Psovke? Jednostrane izljeve bijesa? Desi se i lupanje ponekad, ali ne mogu reći da čujem udarce i fizičko nasilje. Da li i kako čovjek da prijavi ovakve ispade? A onda pomislim, šta ako JESTE starija osoba, šta ako je nesposobna, šta ako nema adekvatnu njegu, šta ako nema hrane, vode, šta ako niko drugi ne čuje i nikog drugog ne zanima? 

Očekivano službenik s druge strane linije iz MUP-a Novog grada u Sarajevu nije upitao ni adresu, ni broj, ni sprat ni bilo kakve stvarne informacije koje bi ostavile dojam da će zaista posjetiti spornu lokaciju. Nekoliko puta sam naglasila našu adresu, ali buka je u međuvremenu prestala. Poenta je da, na stranu to koliko je gnjusno biti primorana da to slušam, zaista sam pomišljala da možda stvari malo dođu na svoje ako direktno policajac obavi makar informativni razgovor, s tim muškarcem.

Po KZ nasilje je krivično djelo i svako je dužan prijaviti, ne samo članovi porodice, već svako ko je upoznat da se dešava. Policija je dužna ODMAH reagovati. Ali šta je nasilje? Kako se definiše i šta se mora desiti da neko zaista reaguje? Ko čuje one što nemaju glasa? Ko vidi one što se ne mogu kretati? I da li je ustvari ikoga briga?

Monday, January 16, 2017

Može gore

Sve više radije igram LOL nego što izlazim i komuniciram s ljudima. Nije više ni pitanje moje asocijalne prirode, koliko jednostavno da mi je zlo od priče o redukcijama vode, vremenu, minusima (zamisli zima pa hladno, gdje to ima u vražiju mater...) i ostalim trivijalnim temama. To su gluposti o kojima se priča, a nemam s kim oplakati gašenje jazz festivala poslije 22 godine održavanja. Razloge ne moraju ni pisati, razlozi su jasni. Ne zaslužuje ovaj grad internacionalni kulturni festival. Ne njeguje svoje vrijednosti. Dok se jazz fest gasi, plakati o džiberskim turbo folk muzičkim spektaklima neprestano niču. Sve više i sve češće. I ne, ne kažem da je moje pravo diktirati šta je dobro, šta loše, ko bi i kako smio i za čije finansije svirati u Sarajevu, ali stvara se monopol, ponestaju opcije za nas alternativnu (očigledno) manjinu. 

Teško je kada za bilo šta što nije korida, narodno veselje, turbo folk i sijelo, čovjek mora prebaciti preko granice. Teško je kada za projekte i muzeje koje cijeli svijet vidi kao nešto pozitivno, u Sarajevu nema mjesta ni podrške. Teško je kada više nema ni apela, ni kritika, ni neuspjelih peticija, ni vriska, a ni vapaja, čak ni onog tihog za sebe.

Tužna sam. Srljamo nepovratno u mračno doba, gdje većina dominira kako javnom domenom u smislu diktiranja ko i kakva prava ima, kako se smije opredjeliti, šta reći javno, a šta ne, tako i u privatnom, time što onemogućava i uništava sve što nije na volju većine. Koja je pri tom uskogrudna i opterećena čudnim nekim vrijednostima.

Tužna sam. Stvarno. Slomljenog srca. I zato radije igram LOL, nego da pričam s ljudima.